Svetom misom u crkvi Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravici danas je počelo obilježavanje stradanja Hrvata u Križančevu Selu. Obljetnica je nastavljena komemorativnom sjednicom te mimohodom do spomen obilježja. I ova, 24.obljetnica protekla je u sjeni pitanja, kada će i hoće li krivci odgovarati za zločine počinjene nad Hrvatima Lašvanske doline.
Križančevo Selo nadomak Viteza je najveće stratište Hrvata u BiH. Naime, samo u jednom danu, 22. prosinca 1993. ubijena su 64 pripadnika HVO-a i hrvatska civila.
U nadahnutoj propovijedi, fra Velimir Bavrka kazao je kako je "Bosna zanijemila, šutnja se nametnula kao jedini govor u kojem možemo nešto suvislo kazati. Nepravda je pustila krik koji se čuje. Svijet je šutio dok su se zločini odvijali pred njihovim očima. Patnja Bikoša, Uzdola, Bugojna, Križančeva sela... čiji su žitelji umrli za ideale koji su u svijetu davno postali iluzija. Jer, danas nam ostaje samo nada da ćemo očuvati svoju kulturu življenja te naših vrijednosti".
U žestokoj borbi tog maglovitog jutra najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, probile su liniju obrane, u borbama su poginula 34 vojnika i civila mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica. Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i MCK, nakon 39 dana predana su obiteljima. Ni za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje.
Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici tzv. Armije BiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin. Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz izravno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa A BiH, generala Mehmeda Alagića, pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I. bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilnima, među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi pokolj. Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mučeni, masakrirani i svirepo ubijeni.
Tijekom rata, potpune blokade i okruženja Hrvata Srednje Bosne, koja je trajala 316 dana, samo u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od 2000 tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba, a 431 dijete bez jednog roditelja. Gradić Vitez imao je pred rat samo 7.000 stanovnika, a cijela općina 20.000. Broj žrtava Hrvata je ogroman i daleko nadilazi broj bošnjačkih žrtava i u Vitezu i Srednjoj Bosni.
O kakvom se strašnom zločinu počinjenom nad zarobljenim Hrvatima u Križančevu selu 22. prosinca 1993. radi, neka ilustrira izvod iz zapisnika sa identifikacije masakriranih tijela Hrvata vraćenih obiteljima 39 dana nakon uhićenja i odvođenja. Identifikaciju je vršio ugledni liječnik, dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu, primarijus dr. Franjo Tibold. Tu je dr. Tiboldu pozlilo i nije mogao dalje nastaviti identifikaciju. Identifikaciju sa skoro istim opisom završio je drugi liječnik. Naime, liječnik Franjo Tibold nije mogao ni pregledati poginule nego je nakon 11. mrtvog rekao da on više to ne može raditi i neka nastavi tko to može. Kada jedan dugogodišnji liječnik koji se svega nagledao u životu ne može gledati masakrirane, znate onda na što su pokojnici sličili i kakve torture Armije BiH su prošli.
Današnjoj obljetnici nazočile su obitelji žrtava, članovi udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i hrvatski politički dužnosnici predvođeni dr. Božom Ljubićem predsjednikom Glavnog vijeća HNS-a.
{jlex}picasa:114258804164824292576/6502372379316218497{/jlex}
artinfo.ba
