Josip Milanović iz Kiseljaka je mlad, ambiciozan, uspješan, te je osvajač mnogobrojnih titula u plesu. S Josipom smo razgovarali o plesu, formuli za uspjeh i podršci koju je imao od svojih najbližih kada je počinjao svoje mnogobrojne projekte.

Piše:  Anita Polunić | SNL

Kada se rodila ljubav prema plesu?

Ljubav prema plesu rodila se 1996. godine, dakle s mojih sedam godina. I već s prvim treningom znao sam da je to ono čime se želim baviti cijeli svoj život. I nisam se pokajao. U mojoj obitelji nikada se nitko nije profesionalno bavio plesom, pa ne znam uopće otkud toliko ljubav, ali i talenta obzirom na rezultate, ali sretan sam što sam evo već dvadeset i kusur godina dio plesne scene u Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva je priča da sam se upisao na ples, jer se rodica počela da pohađa sate plesa i trebao joj je plesni partner, pa sam se ja na nagovor njene mame odlučio okušati u plesu. Tada se rodila ljubav prema tom sportu. Vrlo često volim naglasiti kako ne živim od plesa jer je teško u našoj zemlji živjeti od plesa, ali se najsigurnije i najljepše osjećam na plesnom parketu. Jer, nakon dvadeset i dvije godine ples više nije ni hobi, a ni posao, nego životni stil.

Koliko je ples dobar za zdravlje?

Itekako! Savršen je fizičko ali i psihičko stanje čovjeka, jer je poznato da su plesači uvijek u najboljoj formi. Ako mene pitate plesačice su najzgodnije žene na svijetu, jer tijekom treninga su aktivni svi mišići. Plesače ćete uvijek vidjeti na plesnim natjecanjima nasmijane, pozitivne, sretne, jer sve što su pripremali mjesecima, godinama ima pozitivan učinak na plesače. Bilo kakvo bavljenje sportom smanjuje rizik za nastanak brojnih kroničnih bolesni i produžava životni vijek, pa tako i ples. Savršena kontrola disanja, izolacije tijela, kondicija, držanje, samo su neke od stvari koje kroz ples dovedete do savršenstva. I siguran sam da ste i vi nekada na ulici vidjeli nekoga i odmah po njegovom stavu i držanju zaključili da se bavi plesom.

Da li ste imali podršku okoline; kakva vam je bila podrška prijatelja, roditelja?

Dugo godina, tj. do počeka studija živio sam u manjoj sredini, u Kiseljaku. A manje sredine uvijek su nekako teže za „provariti“ nešto što je drugačije od drugih stvari. Ali, ništa me nije pokolebalo upravo zbog podrške užeg kruga prijatelja i naravno obitelji.

Nikad nisam volio neka nametnuta pravila i forme, pa sam valjda i zbog toga jednim dijelom dugo ostao u plesnom svijetu. Danas sam sretan jer se veliki dio mojih prijatelja profesionalno ili rekreativno bavi plesom, ali oni koji ne plešu uvijek traže savršen trenutak kada će zaplesati sa mnom ili otići na neke plesne večeri da uživaju u svemu onome što ples donosi. I mislim da je u konačnici to najbitnija stvar- da si okružen ljudima koji te tjeraju da budeš bolji od onoga što misliš da jesi i da se raduju s tobom svakom tvom uspjehu ili neuspjehu, nakon kojeg ćeš opet izaći kao pobjednik.

Koliko je potrebno truda i odricanja za uspjeh u plesu?

Mnogo. Ples je zaista sport koji traži mnogo sati, dana, tjedana, mjeseci i godina truda i ulaganja kako bi se rezultati mogli očekivati. Dugo vremena trebate provesti u plesnoj dvorani, ispred plesnog ogledala kako biste primijetili na sebi neki napredak, a kasnije dali još svoj maksimum da to primijete i plesni suci na nekom natjecanju. Uvijek treba biti inovativan, ponuditi neku posebnu čar po čemu ćete biti primijećeni na podiju među drugim plesačima. Ljetni raspust provodite na plesnim seminarima, edukacijama, u plesnoj dvorani dok su vaši vršnjaci na moru. Prije i poslije nastave sam uvijek bio na treninzima, svoje slobodno vrijeme na bilo koji način poklanjao plesu, tako da. Treba i truda i odricanja, ali se na kraju sve to isplati, hvala Bogu.

Koliko je ples bio popularan kada ste tek počeli, a koliko sad?

Pa, ja sam svoje plesne korake započeo u plesnoj klubu Let's Dance Forever i sva sreća u to vrijeme u Kiseljaku ali i srednjoj Bosni ples je bio jako popularan, jer se sjećam da smo svaki mjesec išli na natjecanja u Hrvatsku i ostale zemlje u regiji, a i klub je brojao veliki broj članova. Danas, također mogu reći da je ples popularan što svjedoči veliki broj plesnih kluba u Sarajevu ali i Bosni i Hercegovini, posebno ako govorimo o salsa plesu koji je danas jedan od najpopularnijih plesova. I ono što je meni najzanimljivije je da nije dobno ograničen. Danas, kao instruktor u plesnom klubu Aster imam zaista priliku trenirati djecu od 4 godine, kao i odrasle do 70 godina. A tek kada upoznate ljude koji vam dolaze na treninge, onda shvatite koliko je ples jedna univerzalna ljepota, jer imate priliku da parket dijelite s doktorima, sucima, ekonomistima, inženjerima, domaćicama, kuharima, inspektorima, policajcima, ma zaista genijalno.

Također osim što radim kao plesni instruktor već dugo godina vodim i plesna natjecanja i upravo tamo svjedočim koliko je ples popularan, jer do sada na svakom natjecanju koje sam vodio, a vodio sam ih na stotine u BiH i Hrvatskoj, nijedan turnir nije bio ispod 800-900 plesača koji plešu moderne plesove, što je danas jedna od najpopularnijih plesnih disciplina. A, veliku zaslugu u svemu igraju i mnogi plesni festivali koji se već dugo godina organiziraju u našoj zemlji, s posebnim naglaskom na Sarajevo Salsa Congress koji već deset godina u organizaciji Plesnog kluba Aster i društvenog plesnog kluba El Paso okuplja na tisuće najboljih plesača iz cijeloga svijeta.

Koliko trenirate s djecom, da li su mlađe generacije zainteresirane za ples?

Ja sam svoj trenerski angažman počeo kao trener djece gdje sam ih trenirao latinoameričke plesove i osim Kiseljaka i Sarajeva, nekoliko godina sam pomagao svom bivšem treneru i u Mostaru, još dok sam bio srednjoškolac. Danas, radim s odraslom skupinom, gdje treniram salsu, jer zbog svog primarnog posla ne stižem svaki dan provoditi vrijeme u plesnoj dvorani. No, strpljenje ali i želju da iz dana u dan budem bolji čovjek, a onda plesač su me naučila upravo djeca koju sam trenirao. Danas, naše ženske formacije iz kluba kojima sam u početku bio ja trener, ne mogu zamisliti svoje plesno natjecanje ako ja s njima ne odem i pružim im maksimalnu podršku. I tek kad sam takve stvari kažu, shvatite koliko zaista svaka vaša minuta provedena u plesnoj dvorani vrijedi.

Izazovno je radili s ovim malo starijim i zrelijim osobama, ali dobro je jer uvijek pronađemo zajednički jezik odmah nakon prva dva treninga i dogovorimo se da smo tu da naučimo plesati, ali i da se opustimo, zabavimo i upoznamo genijalne ljude kojima smo okruženi. Tako da, ne znam što mi je draže iskreno. Ali, svakako sam sretan i zahvalan i Bogu ali i prijateljima, pa tek onda kolegi Vedranu Marčeti na ukazanom povjerenju, da upravo u njegovom klubu, imam priliku s ljudima dijeliti svoje plesno znanje, ali i ljubav prema plesu.

Koliko je ples popularan kod muškaraca?

Samo da dođete na jednu plesnu večer tijekom tjedna koje se organiziraju u Sarajevu ili na Sarajevo Salsa Congress shvatili bi koliko je ples popularan kod muškaraca. Kad sam na plesnim večerima uvijek imam osjećaj da sam negdje vani, u nekoj svjetskoj metropoli koje je operirana od predrasuda i stereotipa o muškarcima koji plešu. Nekoliko puta nam se čak dogodilo da na treningu imamo više muškaraca, nego djevojaka, tako da. Ples je itekako popularan kod muškaraca, a sad u razloge zbog čega neki muškarci plešu, nećemo ulaziti (smijeh). Ono što me veseli jeste upravo da svaki put kada raspišemo upis u neku plesnu disciplinu, uvijek imamo dovoljno prijavljenih muškaraca. Tako da, plešu muškarci u BiH, vjerovali ili ne i to odlično.

Da li se muškarci stide trenirati ples?

U početku je primjetna određena doza sramežljivosti, straha ili ne znam kako da nazove to. Ali, vrlo brzo taj strah pređe u neku ovisnost, pa onda nekada morate moliti plesače da napuste dvoranu, jer nam treba za sljedeću grupu plesača. U plesu, kada govorimo o salsi, sve popularnijoj bachati je dobro što kad dođete s partnericom, ne plešete samo s njom. Upravo iz toga razloga, kako biste se oslobodili nekog straha, ali i imali priliku plesati što više žena koje trebaju osjetiti i znati kamo i u koju figuru ih vodite. Mislim da ta metodologija i pristup plesu nekako osnažuje i muškarce ali i žene da se ne srame i da ako im se pleše s nekom djevojkom, bez ikakvog srama i ustručavanju priđu toj djevojci i pozovu je na ples. A plesni bonton je nekako naklonjen muškarcima, jer je nekulturno ako dama odbije partnera za ples, bez obzira kakvo znanje on ili ona imali.

Pojavljivali ste se u nekim spotovima i reklamama? Da li je to popularno u našoj zemlji?

Pa nije to toliko popularno kod nas. A, jesu li tome krivi plesači ali glazbenici koji ne prave toliko plesne numere i spotove, ne znam. Ja sam imao priliku raditi dva plesna spota i iskustvo je sjajno, jer ekipa koja je radila spotove je vrhunska. Prvi spot bio je izazovan jer smo ga snimali u vrijeme Sarajevo Film Festivala i nekoliko scena smo snimili ispred Vječne vatre. Reakcija velikog broja ljudi koji su se u tom trenutku našli na tom mjestu je zaista sjajna, ali bilo je i ružnih komentara, kojima neću davati previše prostora. Drugi spot je također bio izazovan, jer smo ga snimali jako kasno na Vilsonovom šetalištu, oko ponoći na nekom snažnom vjetru. Jedna lijepa, plesna, ljubavna priča. Nažalost nisam imao više prilika plesati u spotovima i reklama, ali vjerujem da će biti prilike u budućnosti, od čega zaista ne bježim.

Nedavno je bilo Europsko prvenstvo u Francuskoj na kojem ste bili među najboljima, kako je bilo predstavljati svoju zemlju na tom međunarodnom takmičenju?
Europsko prvenstvo u Francuskoj je nedavno završeno i plesni klub Aster sa svojim plesačima je zaista postigao značajne rezultate, vratili smo se s mnogo zlatnih medalja, između ostalom i s titulom europskih prvaka u Argentinskom tangu koji su osvojili Vedran Marčeta i njegova predivna partnerica Valentina Vavra. Najviše sam sretan zbog titule europskih prvakinja naših djevojčica koje smo spomenuli ranije.

Kako pored svog posla koji radite imate vremena za ples, kako stižete obaviti mnogobrojne obaveze?

Teško je, iskreno, ali dobra organizacija je recept za sve. Evo, u vremenu kada odgovaram na ova pitanja u tijeku je velika volonterska akcija 72 sata bez kompromisa čiji sam koordinator, a koja je okupila 950 mladih koji će u 30 lokalnih zajednica raditi na 95 mini volonterskih akcija. Moj radni izgleda ponekad jako haotično. Nakon pola dolazim kući, odmaram sat vremena i nakon toga idem na treninge. Danima kada nemam treninge, čitam ili pišem tekstove za knjigu koju pripremam ili pripremam tekstove za svoju stranicu Piso J koja iz dana u dan ima sve više pratitelja koji zajedno sa mnom proživljava one lijepe i manje lijepe priče ljudi koji me okružuju. Zajedno plačemo, grlimo, pišemo, stvaramo i pored plesa to je moj ispušni ventil. Osim toga se uvijek zna dogoditi da honorarno vodim neke događaje, aktivnosti, tako da nemam mira i to je ono što me najviše ispunjava. Kada znam da mi je svaki trenutak ispunjen i kvalitetno potrošen. Istina, najmanje vremena imam za sebe, ali u konačnici to i nije toliko važno. Jer, ako vrijeme poklanjam ljudima oko sebe, onda se to meni duplo vrati, a da vrlo često toga nisam niti svjestan.

Kakav je odnos društva prema vašem angažmanu?

Opet kažem da sam sretan i blagoslovljen čovjek jer imam priliku raditi poslove koje volim, raditi s mladim ljudima u njima prepoznavati ono veliko i vrijedno i upravo iz svega toga crpiti snagu i motivaciju za dalje. A, ljudi vrlo lako prepoznaju osobe koje srčano rade svoj posao i daju se maksimalno. Tako i u stvari koje ja radim. Na svu sreću imao sam maksimalnu podršku i priliku da budem inspiracija mnogim mladima, što me posebno veseli. Jer, ako ja, netko iz male sredine sam mogao mnogo toga ostvariti sa svojih 29 godina, ne vidim razloga zašto bilo tko drugi isto ili još više ne bi mogao uraditi.
Upravo zbog toga, hvala svima koji su na bilo koji način utjecali na mene da bude danas to što jesam- nadam se dobar čovjek, prijatelj, sin, unuk, brat, ujak, pa sve onda ostalo- plesač, pisac, voditelj, što god. Onima koji nisu vjerovali u ono što radim ili na bilo koji način negirali i neprihvaćeni bilo što, želim da u svemu što rade pronaći istu onu ljubav, sreću i punjač koji sam ja već odavno pronašao.

Kako vidite budućnost plesa u BiH?

Teško je prognozirati budućnost plesa u BiH, jer se i ples suočava s velikim izazovima. Ono čega se plašim je da nećemo imati mlade koje ćemo imati priliku učiti i upoznavati s ljepotama plesa, ako se osvrnemo na one brojke koje svakodnevno čitamo o odlascima mladih iz naše domovine. Ali, ono u što sam siguran da mi u našem plesnom klubu, ali vjerujem i u ostalim zaista ostavljamo svoje srce na terenu da najbolji mogući način predstavimo ples onakvim kakvim ga mi vidimo već dvadeset godina i educiramo mlade da budu inspiracija jedni drugima i tako uvjere i ostale kako naša zemlja ima kvalitetne ljude koji vrlo lako mogu biti europski, ali i svjetski prvaci u plesu kakav je i voditelj našeg plesnog kluba. Tako da, budućnost ne ovisi samo o nama plesačima, instruktorima. Nego i otvorenosti i spremnosti plesnu scenu koja je trenutno jaka u našem gradu i domovini učine još jačom, boljom i ljepšom. A, moguće je. Sigurno.

Koji vam je najdraži moment u karijeri?

U plesnoj karijeri, svakako posljednji turnir na kojem sam zajedno s svojom partnericom i najboljom prijateljicom Anom Trogrlić osvojio titulu državnog prvaka u plesnoj disciplini salsa u paru. Ustvari, svaki moment u kojem Ana i ja plešemo. No, ipak nešto što nikada neću zaboraviti i na što sam zaista ponosan je svakako moj voditeljski angažman prilikom posjete pape Franje u Sarajevo, 2015. godine kada mi je ukazana čast i povjerenje da budem domaćin i voditelj cijelog događaja na Koševu pred 70. 000 ljudi i na prvom, povijesnom susretu pape Franje s mladima u Nadbiskupijskog centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. gdje i danas radim. Organizacija, trud, njegova otvorenost, milijunski auditorij koji nas je pratio putem TV-e prijenosa. Još nakon toga tri dana premijera mjuzikla Prljavi ples u organizaciji Instituta za muziku, teatar i multimediju gdje sam igrao jednu od glavnih uloga.

I to je ono što sve vrijeme govorim- upornost, trud, uloženo vrijeme i ostavljeno srce na terenu i ne moguće je da netko ne prepozna vaš rad, zalaganje i talent.
Vjerujem da će za mnoge ovo biti još jedna u nizu ispričanih priča o ostvarenim snovima jednog momka, no ja ću biti sretan ako sve ovo što sam gore kazao u nekome zapali samo mali plamen želje za ostvarenjem istih ili sličnih snova. Jer. Ništa nije nemoguće. Sve je na dohvat ruke, samo ako vjerujete i ako imate spremno srce i slezenu za naježiti se.

A kad se i srce i slezena naježe na stvari koje radite, na dobrom ste putu. I ne zaboravite da uvijek trebate biti bolji od svoje najbolje verzije.

snl.ba