Koga kriviti, napadati, optuživati za debakl koji je doživio Nogometni klub Vitez u susretu sa Širokim Brijegom u subotu na Gradskom stadionu u Vitezu? Jer, Široki je "protutnjao" kroz Vitez (rezultat 1:4), mada treba reći da mu za to i nije trebalo baš neko posebno "tutnjanje".
Naime, nogometaši Viteza djelovali su toliko nemoćno, kao malo kada, a za to su, prije svega dva očigledna razloga – daleko bolji i spremniji Široki i ne sjećamo se kada slabiji i anemičniji Vitez. A te slabosti i ta anemičnost razlog su (ne)kvalitete viteške momčadi skupljane i skupljene "s brda-dola", po onoj "daj što daš", jer se cijelu zimsku stanku smišljalo što i kako dalje u nastavku sezone. A dok se "vijećalo i razmišljalo" 14 igrača je otišlo "mili moji kuda koji", otišla su i četiri najtalentiranija i najperspektivnija juniora, otišao je i trener Branko Karačić… Na žalost, ništa se pametno nije smislilo, ili je bolje reći, ništa se pametno nije uradilo, a "slika i prilika" urađenog jasno se vidjela u susretu sa Širokim Brijegom.
Sada kriviti stručni stožer, igrače koji su ostali, ili one koji su stigli u zimskoj stanci, tijekom i pred sami kraj zimskih priprema, ne bi bilo korektno. Borili su se oni protiv Širokog onako kako su znali i koliko su mogli, a vidjelo se da neki od njih malo znaju i još manje mogu. Vidjelo je to i dvjestotinjak najvjernijih navijača Viteza koliko ih je, ovaj put bilo na Gradskom stadionu, pa svojim nogometašima nisu uputili nijedan zvižduk. A treba li tražiti odgovor zašto ih se u tako malom broju okupilo na Gradskom stadionu? Istina, vrijeme je bilo prohladno, ipak ne ispod ništice i to nije nikako glavni razlog nedolaska većeg broja navijača na utakmicu. Naime, unatoč optimističnim najavama igrača i stručnog stožera pred susret s Čelikom u Zenici i Širokim Brijegom u Vitezu, jasno je bilo ljubiteljima nogometa u Vitezu, navijačima Viteza, da su to "priče za malu djecu", ili pak hrabrenje, zavaravanje samih sebe. Gledajući pak s druge strane, a što bi dečki i njihovi učitelji i mogli kazati? Neće zar reći: Izgubit ćemo, mi više nemamo nikakvih šansi u borbi za ostanak u Premijer ligi. A kakvo i gdje naći odgovor, treba li ga uopće tražti, gdje su na utakmici članovi Uprave, Predsjedništva… Bila su tek njih dvojica, možda i trojica, da ne pogriješimo. Kako doznajemo, jedan je dan prije utakmice dva puta kihnuo, uplašio se prehlade i nije došao. Drugom, trećem…, vrijeme početka utakmice nije odgovaralo zbog obiteljskog ručka, zbog poslovnog ručka, neki su bili…, tko zna gdje, ali ne na utakmici… A upravo su oni "krojili" postojeće stanje, dragovoljno se prihvatili funkcije u klubu i neki od njih vrlo često „pametovali“, sve znali dok je išlo dobro, krojili politiku kluba uvečer prije svake utakmice i uvečer poslije utakmice na domaćem terenu. A sada kada brod tone od njih ni glasa… Kakva je to poruka igračima, onoj dvojici, trojici koji klub još uvijek drže na životu? A sve je izglednije da i njima "pukne film". Kuda onda, kako dalje, možda sve pustiti da voda nosi…? Za to, čini se, niti se traži odgovor, niti je bilo koga briga?
A aktualni igrači Viteza…, što reći i dodati? Borit će se oni i dalje, borili su se i svoj maksimum su davali i protiv Širokog. Mogu oni i bolje, još uvijek ih polovica nje fizički dovoljno spremna, neuigrani su… i neće biti iznenađenje ako ponekom protivniku život zagorčaju. No, čak ni onih minimalnih izgleda za ozbiljnije uključivanje u borbu za očuvanje premijerligaškog statusa zaista nema. Izgledi su izgubljeni još jesenas. To, uostalom, treba reći, a s pravom od nogometaša očekivati maksimalni angažman do kraja prvenstva, sačuvati sportski obraz, iako je jasno da će prvenstvo završiti "na štitu".
Igračima Širokog, kako to i treba, nogometaši Viteza su stisnuli ruku, čestitali im, poželili im još bolje nogometne dane, domaći navijači su im i zapljeskali i s nekom tugom i sjetom napustili Gradski stadion.
artinfo.ba | preuzeto s portala vitez.info
