U zadnjih 30-ak godina napravljene su tisuće džamija u zapadnim europskim državama; ilustracija: nedjelja.ba
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Zadnjih mjeseci, otkad se rasplamsala diskusija oko izbora u BiH među Bošnjacima je sve više onih koji govore o islamofobiji u europskoj politici. Kao dokaz za te tvrdnje spominje se odnos Europe prema ratu u Bosni i Hercegovini. Pojedinci progovaraju o vlastitom iskustvu iz susreta s pojedinim europskim političarima, koji su se prema srpskoj agresiji na BiH odnosili dosta rezervirano, i to, navodno, samo zbog toga jer je uperena protiv muslimana (Bošnjaka). Nema sumnje da je te europske nezainteresiranosti bilo jako puno, čak bi se moglo reći da je bilo vrlo nekorektnog odnosa dijela zapadne politike prema žrtvama srpske agresije na prostoru bivše države. Pa ipak tvrditi da je riječ o islamofobiji jer su žrtve muslimani, nije utemeljeno.
Jugofilna i prosrpska politika
Ti su se pojedini europski političari na isti način odnosili i prema srpskoj agresiji na Hrvatsku, kao i prema hrvatskim žrtvama u BiH. To da je postojao embargo na uvoz oružja za Bošnjake, nije dokaz islamofobije. Činjenica je da je embargo postojao i za Hrvatsku, u kojoj uglavnom žive katolici. Prije bi se moglo reći da je riječ o europskoj politici koja nije mogla prežaliti raspad Jugoslavije, kao i o jakom srpskom lobiju, koji je podupirala gotovo čitava stara jugoslavenska diplomacija, među kojima je bilo Hrvata i Bošnjaka. Uostalom, niti američka diplomacija nije bila sklona raspadu Jugoslavije. Nije nju, kao niti određene europske političare, zanimala želja naroda za slobodom, bijegom iz opasnog zagrljaja Beograda.
Jedan od bošnjačkih političara spominje i rezerviran odnos francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda prema stradanjima muslimana. Da se radi više o tradicionalnoj sklonosti Srbima nego islamofobiji, pokazuje i to da je taj isti Mitterrand ukorio poznatog francuskog filozofa Finkelkrauta zbog njegovih simpatija za hrvatsku samostalnost, upozoravajući ga da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili na onoj drugoj strani. Čovjek predbacuje Hrvatima, a zaboravlja ulogu Francuske kao kolonijalne sile, koja se nemilosrdno obračunavala s onima koje je vojno porobila. Sama brojka ubijenih Alžiraca dovoljna je da svakog Francuza pozove na razum kad govori o nedjelima drugih naroda.
Odnos prema izbjeglicama
Da ne odgovaraju isitni tvrdnje kako je riječ samo o islamofobiji, pokazuje se ponajbolje u odnosu Europe prema muslimanskim (bošnjačkim) izbjeglicama. U mnogim europskim državama nitko nije dijelio izbjeglice iz BiH na kršćane i muslimane. To se na poseban način odnosi na Njemačku. Uostalom, mnogi članovi pokreta za mir u Njemačkoj govorili su uglavnom o stradanjima muslimana u Bosni i Hercegovini, zaboravljajući pri tome da su i Hrvate četnici i JNA zlostavljali, ubijali i protjerali s njihovih ognjišta. U samoj Bosanskoj Posavini protjerano je oko 100 000 Hrvata, dok je život za vrijeme srpske agresije izgubilo više od 3 000 osoba.
Velikosrpska politika je i danas veliki problem i za Hrvate i za Bošnjake. O tome bi trebalo više razmišljati i govoriti, ali isto tako paziti da se izbjegne konflikt između ta dva naroda. A moguće ga je izbjeći ukoliko i jedan i drugi narod prihvate norme europske demokracije koje u višenacionalnim državama omogućavaju narodima da biraju svoje predstavnike. Zar je Bošnjacima tako teško shvatiti da taj izborni sustav funkcionira u Belgiji, Švicarskoj i Luksemburgu?
Gdje je kritika islamističkih diktatura?
Istina, postoji određena vrsta predrasuda prema islamu u europskim državama. Za nju – to bi trebali znati oni koji sustavno govore o islamofobiji u Europi – veliku krivicu snose islamski ekstremisti, koji svojim ponašanjem štete svim muslimanima u Europi, pa i onima u BiH. Za bosanskohercegovačke muslimane bilo bi također dobro kad bi izgovorili pokoju kritičku riječ o ponašanju tih pridošlica. Poneka kritička riječ o vjerskoj diktaturi u Iranu, o stanju u Afganistanu i mnogim drugim islamskim zemljama bila bi od koristi za bosanskohercegovačke muslimane, jer bi time pokazali da drugačije razmišljaju od onih koji podržavaju islamističke diktature. U tom slučaju bi i kritika velikosrpske ideologije lakše pala na plodno tlo. A korektno ponašanje prema hrvatskom biračkom tijelu zasigurno bi ojačalo ugled Bošnjaka u zapadnom svijetu. Jadikovanje i okrivljivanje drugih bez samokritičnosti ne pada na plodno tlo. To je moguće samo privilegiranim narodima poput Srba, koji stoje na istoj crti s ponekim europskim političkim krugovima kad se govori o raspadu bivše države. Puno je u zapadnom svijetu onih koji su obožavali propalu državu i diktatora Tita. Takve ljudska sloboda nije zanimala tada kao niti sada. O tome bi trebalo razmišljati više nego o navodnoj islamofobiji. Uostalom, pripadnici drugih religija u islamskom svijetu ne uživaju niti jedan posto slobode koju imaju muslimanske pridošlice u Europi. U zadnjih 30-ak godina napravljene su tisuće džamija u zapadnim europskim državama. Koliko je kršćanskih crkava ili budističkih i hinduističkih hramova napravljeno u arapskim zemljama? U nekim od tih bogatih zemalja rade milijuni kršćana, budista i hindusa.
Ostavljajući po strani ta globalna događanja, mora se priznati da su i Hrvati i Bošnjaci ugroženi od velikosrpske ideologije. Šteta da i o tome ne razmišljaju pojedini bošnjački političari. Šteta da se nitko od bošnjačkih političara, osim pojedinih intelektualaca, ne usudi reći kako nije demokratski da Bošnjaci biraju Hrvatima njihove političke predstavnike. Ili možda oni koji govore o islamofobiji u Europi misle da se tu ne radi o nepravdi?
nedjelja.ba
Da ne odgovaraju isitni tvrdnje kako je riječ samo o islamofobiji, pokazuje se ponajbolje u odnosu Europe prema muslimanskim (bošnjačkim) izbjeglicama.
