Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Baš kada je Aleksandar Vučić u Beogradu upriličio komemorativni sastanak povodom 65. godišnjice prve konferencije Pokreta nesvrstanih, povjerenica Europske komisije za susjedstvo i proširenje Marta Kos – u Srba znana i kao komesarka za proširenje – poslala je Srbiji upozorenje neka dobro paze glede netom umrloga Ratka Mladića i njegova povratka u Srbiju. A, oni koji se sjećaju nesvrstanog Broza, znaju kako se s komesarima ne valja igrati. Istovremeno, lijepa (…) je to prigoda vidjeti koliko je aktualni predsjednik, sklon inače nerijetko se uspoređivati s Ocem nesvrstanih iz Kuće cvijeća, uistinu – nesvrstan. Kako se – je li – rado hvali.
Vučićev ispravak krivog navoda
Hoće li, dakle, haaški pokojnik biti ukopan uza sve državne i vojne počasti kako je to, još onako ganut viješću iz Haaga da je „kalinovački Napoleon“ otišao u vječna lovišta, obznanio, onako startajući na prvu loptu, tamošnji ministar pravde Nenad Vujić?
Jasno je, dakako, i (potencijalnom) nesvrstanome Aci kakvu bi jeku u Bruxellesu izazvali počasni plotuni u čast ratnom zločincu iznad njegova groba u beogradskoj Aleji velikana ili u Aleji zaslužnih građana, pa je, replicirajući svome (vlastitom…) ministru kazao kako će odluku donijeta obitelj pokojnikova. Govoriti Srbima kako tome, u biti, ratnom gubitniku i presuđenom ratnom zločincu nije mjesto ni na jednoj od tih adresa, iluzorno je budući da, baš kao što su kasnih 80-ih po pokojnoj Yugi nosali mošti cara Lazara, sada nosaju slike krvavog egzekutora iz Škabrnje i Srebrenice i cjelivaju ga suznih očiju. Sveudilj pjevajući pjesme zahvalnice đeneralovoj majci…
Široka im groblja…
Ipak, ne uzdajući se previše, kad su Srbi i junaci im u pitanju, u zdrav razum, napomenuo bih da su na prvoj adresi ukopani, primjerice: Petar Kocić, Dimitrije Tucović i Nikola Pašić, a na drugoj: Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Danilo Kiš, Branko Ćopić i Zoran Đinđić… Pa, ako netko misli da je tu (negdje) mjesto i ovome čije ime bi najbolje bilo – da se ne prizove kakva nesreća! – ne spominjati – široka im groblja.
Nije, međutim, Vučić slučajno spomenuo presudnu ulogu obitelji Mladić u ovom za njega teškom slučaju. Već stanovito vrijeme, praktičko otkako je iz Sheveningena došla informacija kako đeneral neće dočekati ovogodišnje parlamentarne izbore u Srbiji, aktualizirana je njegova (stara) želja biti ukopan pored kćerke Ane na Topčiderskom groblju. E, sad… bi li pokojnica, kada bi je se moglo pitati, voljela da joj ocu ispune tu (posljednju) želju? Odgovor vjerojatno daju okolnosti njezine smrti; Istina, neslužbeni.
Što bi kazala Ana Mladić?!
Ipak, sve upućuje na to da je ta 23-godišnja izvrsna studentica beogradskog Medicinskog fakulteta dignula ruku na sebe 24. ožujka 1994. suočivši se s nezamislivim zločinima što ih je počinila vojska pod očevim joj zapovjedništvom. A, još Srebrenica, ta najmračnija stranica njegova životopisa nije ispisana njegovim krvavim rukopisom… Uostalom, i izbor oružja, govori dosta, gotovo sve: Ubila se, naime, očevim najdražim pištoljem marke Zastava, koji je Mladić dobio na Vojnoj akademiji i tvrdio kako će iz njega pucati samo u znak slavlja.
Situacija s (delikatnim) pokojnikom, Vučiću je komplicirana i zbog njegove (mračne) prošlosti. Da ne idemo u baš daleku prošlost i njegovo vojevanje iznad i oko Sarajeva s vojvodama Aleksićem i poglavito Šešeljem. Dovoljno je, naime, vratiti se 20-ak godina unatrag, 26. svibnja 2007., kada je taj tadašnji generalni tajnik (Šešeljeve) Srpske radikalne stranke po glavnom gradu lijepio plakate s natpisom „Bulevar Ratka Mladića“, nakon što je tadašnja gradska vlast donijela odluku preimenovati Bulevar AVNOJ-a u Bulevar Zorana Đinđića.
Vjerujem kako sada Vučiću neće san na oči u očekivanju – logična! – pitanja: Kako si mu davao Bulevar kada si bio u oporbi, a sada kada si na vlasti ne daš mu Aleju?!
Klopka „junačkog generala“
Jasno, Vučiću su sada noći besane (samo) zbog reakcije međunarodne zajednice i europske perspektive koje se – navodno – nije odrekao. Inače, mogao bi se 'ladno pozvati na vox populi; A, kakav je glas naroda podno Avale – pa onda i diljem Srbije – najbolje svjedoče brojni murali i grafiti koji Mladića predstavljaju kao srpskog heroja.
Slijedom čega treba spomenuti i promišljanje glavnog urednika beogradskog tjednika Vreme, Filipa Švrama kako dio, dodao bih veći, vlasti u Srbiji posthumno rehabilitira umrloga jer time pokušava rehabilitirati i vlastiti ratni i politički put. Pa, ako je, dakle, Mladić nacionalna veličina, onda su mu i suborci. Međutim, Švram tu vidi opasnost za Srbiju. Mit o „junačkom generalu“ služi, drži, za uvlačenje cijeloga srpskog naroda u odgovornost koja pripada pojedincima i politikama prošloga (…) vremena.
Iskustva s voždom
Smrt ratnih zločinaca u Srba nije pak prvi put dovela aktualnu vlast u situaciju pitati se: Što sad?! Kada je, naime, Slobodan Milošević u Sheveningenu 11. ožujka 2006. omrko, ali nije osvanuo, na vlasti su bili, predsjednik Boris Tadić i premijer Vojislav Koštunica. Obojica su, potpuno usuglašeni, bili protiv ukopa uz državne počasti. Štoviše, Tadić je odbio abolirati Miloševićevu suprugu Mirjanu Marković, za kojom je izdana tjeralica i koja je, baš kao i sin im Marko, utekla u Moskvu. U takvom ozračju želja obitelji i vrha Socijalističke partije da netom upokojeni vožd bude pokopan u Aleji zaslužnih građana, bila je deplasirana.
Potom se pojavila i druga mogućnost – ukop u Moskvi. Što nije bilo bez stanovite logike, budući da su tada u majčici Rusiji zaštitu službene Moskve uživali bjegunci od srbijanskog pravosuđa, drugarica Mira i Slobin jedinac Marko te i brat mu Borisav. Međutim, uže vodstvo srbijanskih socijalista odlučilo je kako pokop mora biti u Srbiji. I, kao kompromisno rješenje pronađen je – Požarevac, dvorište obiteljske kuće obitelji Marković. Ali ne bilo gdje, već pod staru (obiteljsku) lipu. Koja je prijetila postati – mitskom… u državi kojoj je mit(ologija) drugo ime.
Nije lipa (više) sama
Zapravo, sve je obavljeno neuobičajeno brzo. Već 18. ožujka Sloba je bio ispod lipe, gdje mu se pridružila supruga, koja je Bogu na istinu otišla u 14. travnju 2019. U Moskvi je kremirana, a u rodnom dvorištu urna s njezinim pepelom položena je 20. travnja. No tada ne (samo) ispod (stare) lipe, jer je vegetacija za 13 godina koliko joj je tamo bio muž naprosto buknula. Hlad je danas predivan, pa eto i oni koji tamo hodočaste ovoga vrelog ljeta imaju pravu ugodu.
E, sad, ima li kakva stara lipa, ili neko drugo drvo pod kojem bi mogli položiti aktualnoga pokojnika? Na rodnu kuću i dvorište gospođe Bosiljke (Mladić) ne treba računati, budući da je generalica rodom iz okolice Virovitice… Također, ni na u Kalinovik. Rodni je grad, naime, premal za takva, da izvinete, junaka… U dijelu, doduše bošnjačkih medija, predviđa se ovih dana kako bi Milorad Dodik mogao dati ruke Vučiću pa đenerala ukopati negdje u Srpskoj. Valjda u Banjoj Luci…
Mislim, međutim, kako bi taj potencijalni cirkus morao osiguravati NATO…
Znaju Srbi s (mrtvim) zločincima
Dakle, ipak Beograd. Dva su razloga. Prvi je zapravo temeljeni – najveći dio prljavoga posla zbog kojega je i osuđen na doživotnu robiju obavljao je po nalogu srbijanskog vrha. Glavni grad ne abolira čak ni to što je Milošević, kad je – vidio čak i on! – s kim ima posla, govorio kako je Mladić klinički lud. Drugi je razlog to što srbijanska metropola ima iskustva sa sprovodima osuđenih ratnih zločinaca. Lani u listopadu u Aleji zaslužnih građana uz najviše vojne počasti pokopan je bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije Nebojša Pavković, koji je pred Haaškim tribunalom pravomoćno osuđen na 22 godine zatvora zbog deportacija, prisilnog premještanja, ubojstava i progona albanskih civila na Kosovu 1999. Njegovu su pokopu prisustvovali ministri u Vladi Srbije s ministrom obrane Bratislavom Gašićem na čelu te i načelnik Glavnog stožera Vojske Srbije Milan Mojsilović. Ispraćen je uz orkestar Garde i počasnu paljbu.
Dobro, nije ovaj general – baš! – zločinac Mladićeva kalibra. Ali, tko se može s njim usporediti?! Kako bilo, gdje god ga spuste u crnu zemlju, ispunit će se proročanstvo književnika Artura Pérez-Revertea: „… Crvi će izlaziti iz njegova lijesa kako bi povratili“, napisao je taj Španjolac koji je 90-ih izvještavao iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pretjerano? Morbidno?
Ne znam, trebalo bi otići u Škabrnju, Zadar, Srebrenicu, Sarajevo… pa pitati.
nedjelja.ba
