Foto: Ilustracija
Sve kad bi bila istina da je Tito spasio Hrvatsku, nije razlog da ga se slavi. Na to upozoravaju žrtve Bleiburga, Gologa otoka i bezbrojnih osuđeni samo zbog jedne jedine kritične riječi.
PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Čitam komentar nekadašnjeg uglednog člana SDP-a Hrvatske Gordana Marasa o izjavi Tereze Kesovije kako je plakala za Titom. Oduševljen je njezinim pričom, ali i činjenicom da su stotine tisuća zajedno s njom plakale. Za njega je to dovoljan razlog da ustvrdi kako je Tito bio velik čovjek, najveći u Hrvata.
Pustoš iza diktatora
Šteta što nije malo ozbiljnije razmislio prije nego je tako nešto ustvrdio. Da jest, shvatio bi da su bezbrojni građani Sovjetskog Saveza plakali za Staljinom, iako je taj zločinac dao ubiti milijune nezadovoljnih seljaka. Plakali su ljudi i za Mao Ce-tungom, Hitlerom, istina kradom, za Fidelom Castrom i mnogim drugim zločincima. Plaču mnogobrojni Arapi i danas za Gadfijem, Sadamom i drugim ubojicama. Plač za diktatorima nije – to bi trebali znati i Tereza i gospodin Maras – izraz ljubavi, nego neizvjesnosti i straha. I to zbog tog što brutalni diktatori iza sebe ostavljaju pustoš i strah kod građana u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi. Taj strah je prouzročen i onim ulizicama koji ostaju na vlasti poslije njega, jer su svi hrabri i dostojanstveni, slobodoumni ljudi odstranjeni iz politike. Zar se to nije dogodilo poslije Hrvatskog proljeća?
Nema razloga slaviti Tita
Treba proći puno vremena da ljudi shvate kako su slobodni, da im diktatori ne mogu više nauditi, kao i to da će se nekako snaći i bez njih. Koliko samo djece brutalnih i nasilničkih roditelja završava na psihijatriji. I ta djeca plaču kad im umru nasilni roditelji. Tek kasnije, kad dođu k sebi, progovore iskreno, bez suza u očima. Svaka nesloboda, bilo državna ili obiteljska, ostavlja tragove na psihi čovjeka. Maras je toliko opčinjen Titom, a to znači i komunistima, da je postao daltonista te vidi Brozov svijet samo u jednoj boji, onoj „ljubičastoj“. Sve kad bi bila istina da je Tito spasio Hrvatsku, nije razlog da ga se slavi. Na to upozoravaju žrtve Bleiburga, Gologa otoka i bezbrojnih osuđeni samo zbog jedne jedine kritične riječi. Puno bi toga spomenuti gospodin shvatio o Titu i plaču za njim da posveti malo vremena analizi onoga što se danas događa u Sjevernoj Koreji. Da kojim slučajem umre brutalni diktator Kim Jong-un, narod te države ne bi samo plakao, nego umirao od straha, uvjeren kako je umrlo božanstvo. Zašto ne? Pa ljudi već generacijski vide u njemu božanstvo, i to ne svojom krivicom, nego sustavnim ispiranjem mozga i uvjeravanjem naroda kako bi sve završio tragično bez „velikog vođe“. Nešto slično se događalo i s Brozom. Plakali su ljudi, ali ne iz ljubavi, nego uvjerenja kako bez njega neće više ništa funkcionirati. „Jugoslaveni“ – ne znam smije li se u njih ubrojiti Marasa i Terezu – očito to ne shvaćaju. Istina, poslije diktatorove smrti sve je krenulo u pravcu međunacionalnih sukoba. I to onih koje je prouzročila diktatorova politika jednoumlja, koja nije dozvoljavala dogovore i razgovore nacionalnih lidera. Da jest, možda bi se Jugoslavija raspala bez rata.
Uostalom, prazan prostor, koji nastaje obično nakon smrti diktatora, daje priliku onim pokvarenima kao što su bili Milošević i poneki srpski akademici. Da je barem unutar same Titove partije bilo razgovora i dijaloga, mogao se izbjeći sukob među narodima. Nije on bio toliko slijep da nije vidio što Srbi spremaju. Nije to njega niti zanimalo. Važno je bilo da mu se narod klanja i plače nakon njegove smrti. Uostalom, nešto slično se moglo i naslutiti iz njegovih riječi koju godinu prije smrti.
„Važno je da je meni dobro“
Ali ima tu i druga strana medalje. Mnogi plaču za Brozom, jer im je doista bilo lijepo, ne zanimajući se kako je bilo drugima. Maras kaže da je bio dječačić u vrijeme diktatorove smrti. To nije nikakav argument. Sve ovisi o tome tko ga je ideološki usmjeravao. Puno je onih koji o komunističkoj diktaturi ne znaju mnogo. Problem pojačava i to da i ne žele znati. Razlog za to leži u tome da ne mogu iskočiti iz dječjih hlačica, iz nametnuti im krivih sjećanja. Što se Tereze i Marasa tiče, mora im se priznati da su iskreni. Veći problem leži u onima koji osuđuju Broza ili šute o njemu, a plaču u dubini duše za njim, koji noćima ridaju, jer mu se ne smiju diviti. Istina, plaču poneki naivni Hrvati i za Pavelićem, nesposobni ozbiljno zaviriti u povijest. Vrijeme je da i jedni i drugi shvate kako hrvatski narod nisu spasili Tito i Pavelić, nego oni mladi ljudi željni slobode, koji nisu htjeli da Titovu diktaturu zamijeni srpska. Naima, ta srpska bi bila možda i brutalnija. Uostalom, mnoge zločine poslije Drugog svjetskog rata nad Hrvatima počinili su srpski, u crveno obojeni, nacionalisti. A Broz? Sve je znao i pravio se da ne vidi ništa.
Dogodilo se nešto slično kao i s Bošnjacima uz Drinu pred kraj Drugog svjetskog rata. O tome lijepo svjedoči Adil Zulfirkarpašić, koji je jednom zgodom tražio zaštitu za muslimane koje ubijaju četnici prešli u partizane. Titov odgovor je bio da su mu trenutno potrebni i ti četnici koji su krajem rata prešli u partizane.
Jugofili
Što reći na kraju? Bilo kada skupe ljudi hrabrosti reći što misle i osjećaju, pa tako i gospodin Maras. Bit će ih s vremenom puno više i to ne samo na ljevici, nego i na drugim stranama.
O tome – rečeno u trećem licu – govori nešto i sjećanje autora ovih redaka na siječanj 2017. Nakon promocije njegove knjige u Zagrebu, zove ga jedna novinarka poznatog ljevičarskog tjednika i moli za razgovor o različitim temama. Nekoliko mjeseci nakon razgovora, pita ga bi li se mogla naći s njim na kavi kad iz Njemačke ponovno dođe u Zagreb. Ubrzo se i susreću. Priča mu tom prigodom, ni sam ne zna zašto, kako ju je glavni urednik ukorio što je imala razgovor s poznatim francuskim filozofom Finkelkrautom, koji je vodila nekoliko tjedana prije onoga s njim. Zašto? Zato što je ovaj bio za priznanje Hrvatske. Odgovara mu, dok ju gleda s čuđenjem. Nažalost, takvih ima puno i među onima koji se kunu u Hrvatsku, a još uvijek ne mogu prežaliti Jugoslaviju. Onima koji u komentarima s oduševljenjem govore o „dobrim vremenima“ u Jugoslaviji, treba samo spomenuti da su pred raspad te umjetne tvorevine Oliver Dragojević, Jasna Zlokić, Ivo Pattiera, Kićo, Škoro, kao i mnogi drugi glazbenici, gostovali u dijaspori za kojih tisuću maraka. Toliko o dobrim starim vremenima u propaloj državi, u kojoj je nekima navodno bilo bolje nego danas u Hrvatskoj. Nekima je doista bilo bolje, jer su pripadali krugu Titovih miljenika, partijskih istomišljenika, ili njihovoj djeci. A što je s onim drugim koji su morali krenuti trbuhom za kruhom? To da danas ima gotovo više Hrvata u dijaspori nego Hrvatskoj i BiH treba zahvaliti i Brozu. Ti iseljenici sigurno za njim nisu plakali. A i zašto bi? Nisu pripadali krugu povlaštenih. Da jesu, ne bi iseljavali.
nedjelja.ba
