Vrijeme je da se suočimo s neugodnom istinom: Bosna i Hercegovina, onako kako je trenutačno ustrojena, ne funkcionira. Vladina je struktura zamršeni kaos, a tvrdnju o demokraciji pobija činjenica da narodom ondje upravlja suvremeni kolonijalni upravitelj. Povijesne su ogorčenosti duboke, a podjele među ljudima stalno prisutne. Bošnjaci, Hrvati i Srbi ne vjeruju jedni drugima. I kako bi mogli? Neprijateljstva, nasilje među vjerskim skupinama i promjenjive granice sežu stoljećima unatrag.
Piše: Rod Blagojevich, The Washington Times
Prošlog je tjedna Milorad Dodik, vođa srpske stranke SNSD u Republici Srpskoj, obnovio pozive za stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Odražavajući strah od izraženog cilja bošnjačkih muslimanskih političkih vođa za stvaranjem centralizirane muslimanske unitarne države, gospodin Dodik predložio je stvaranje „trećeg entiteta“. On tvrdi da je jedini način da se Bosna i Hercegovina stabilizira taj da sva tri konstitutivna naroda dobiju pravo na istinsko samoodređenje, pri čemu nijedna skupina ne bi bila stavljena u podređeni položaj.
U tom duhu, gospodin Dodik predložio je podjelu Federacije na dvije cjeline: bošnjačku i hrvatsku. Gotovo 30 godina nakon što je Daytonski mirovni sporazum okončao rat u Bosni, Bosna i Hercegovina ostaje zamrznuta u vremenu, politički disfunkcionalna, društveno podijeljena i gospodarski stagnirajuća. Unatoč završetku oružanog sukoba, poslijeratni okvir nametnut Daytonom nije uspio pretvoriti zemlju u stabilnu, ujedinjenu državu.
U godinama koje su uslijedile, zapadni su političari počeli centralizirati vlast i narušavati autonomiju srpske i hrvatske kršćanske manjine. Kao rezultat toga, etničke su podjele dublje nego ikada, a Bošnjaci, Hrvati i Srbi i dalje žive u paralelnim stvarnostima. Politički sustav, izgrađen na prisilnoj suradnji i međusobnim vetima, pretvorio se u trajnu blokadu. Situaciju dodatno pogoršava to što zemljom ne upravlja volja naroda, nego strani visoki predstavnik koji ima ovlasti jednostrano diskvalificirati zakonito izabrane predsjednike.
Ovakvo stanje ne može potrajati. Regija je tempirana bomba. Ako se ne uspostavi pravo na samoodređenje sva tri konstitutivna naroda, povijest nas podsjeća da će nasilje i rat biti neizbježni ishodi. Da bi napredovala, zemlja treba novi ustavni okvir koji će odražavati političku i demografsku stvarnost. Trajno rješenje moglo bi se pronaći u formalnom stvaranju triju autonomnih jedinica, po jedne za Bošnjake, Hrvate i Srbe, unutar labave konfederacije.
To ne bi bio poziv na podjelu ili obnovu sukoba, nego pragmatičan pristup upravljanju, dijelom nadahnut nedavnim međunarodnim mirovnim naporima drugdje, poput sporazuma o normalizaciji koje je potaknula Trumpova administracija na Bliskom istoku. Daytonski sporazum zaustavio je rat, to je njegova neosporna zasluga. ali nikada nije bio zamišljen kao dugoročni plan za državnost.
Trenutačna struktura uključuje dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (uglavnom Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (uglavnom Srbi). U tom okviru, Hrvati već dugo tvrde da su tretirani kao mlađi partner, često politički nadglasani od brojnijih Bošnjaka unutar Federacije. To je dovelo do ponovljenih zahtjeva za trećim entitetom s većinskim hrvatskim stanovništvom; zahtjevom koji i dalje ostaje neispunjen i postaje sve hitniji.
Pokušaji reforme nisu uspjeli. Stvaranje triju autonomnih jedinica priznalo bi demografske i političke činjenice na terenu. Omogućilo bi svakoj skupini da ostvaruje visok stupanj samouprave u kulturnim, obrazovnim i unutarnje-upravnim pitanjima, dok bi se zadržala minimalna, ali funkcionalna središnja vlast odgovorna za vanjske odnose, valutu i politiku granica. Takav bi pristup smanjio napetosti uzrokovane stalnim međuetničkim nadmetanjem na državnoj razini. Umjesto da se jedinstvo nameće odozgo prema dolje, omogućilo bi se suživot odozdo prema gore.
Važno je napomenuti da bi svaka skupina imala vlastiti interes u očuvanju mira unutar svoga područja, uz manji strah od dominacije drugih. To bi također odgovorilo na pritužbe Hrvata i Srba te pomoglo stabilizirati Federaciju, koja je postala sve disfunkcionalniji entitet upravo zato što pokušava upravljati trima narodima s različitim političkim prioritetima.
Republika Srpska, u međuvremenu, već djeluje s velikim stupnjem autonomije, ali njezin se suverenitet neprestano potkopava djelovanjem njemačkog visokog predstavnika koji se služi pravnim manevrima kako bi osujetio volju srpskog naroda.
Izazov je stvarna autonomija, koja se raspodjeljuje pravedno i ravnomjerno. Prijedlog o trima entitetima u BiH donekle podsjeća na pristup primijenjen u Abrahamovim sporazumima iz 2020. i drugim procesima normalizacije koje je na Bliskom istoku vodila Trumpova administracija. Ti sporazumi nisu pokušavali izbrisati podjele niti riješiti svaku dugogodišnju pritužbu. Umjesto toga, usredotočili su se na uspostavu praktičnih dogovora koji su omogućili stranama s dubokim razlikama da koegzistiraju i surađuju na zajedničkim interesima, osobito u području trgovine, sigurnosti i razvoja. Trumpova strategija za mir na Bliskom istoku davala je prednost realizmu pred ideologijom.
Desetljećima je međunarodna zajednica tražila rješenja „sve ili ništa“ za izraelsko-palestinski sukob, često bez uspjeha, jer je inzistirala na sveobuhvatnom rješenju prije nego što bi dopustila bilo kakvu normalizaciju. Slično tomu, u Bosni, čekanje na savršeno jedinstvo ili potpunu pomirbu prije reforme političke strukture nije samo nerealno nego i kontraproduktivno. Što zemlja dulje ostaje paralizirana svojim disfunkcionalnim uređenjem, to se više gomila nezadovoljstvo. Kao i na Bliskom istoku, dogovor koji priznaje sadašnju stvarnost, makar i nesavršen, može otvoriti vrata dugoročnom miru i suradnji.
Da bude jasno, model s tri entiteta nije bez rizika. Zaštita manjina unutar svakog entiteta bila bi ključna. Bilo bi potrebno snažno ustavno i ljudsko-pravno okruženje kako bi se spriječila diskriminacija te zajamčila sloboda kretanja i izražavanja za sve građane, bez obzira na etničku pripadnost.
Štoviše, ured stranog visokog predstavnika trebao bi biti ukinut, a međunarodni akteri posebice Sjedinjene Američke Države, zajedno s Europskom unijom, Rusijom i Mađarskom, koje uživaju velik ugled u regiji, mogli bi igrati korisne uloge. Njihov cilj ne bi trebao biti nametanje rješenja, nego poticanje mirnog, demokratskog procesa u kojem sva tri naroda imaju istinski glas.
Nagrada u obliku jasnog puta prema pristupanju Europskoj uniji mogla bi poslužiti kao snažna motivacija za postizanje konsenzusa.
Bosna i Hercegovina si ne može priuštiti još jedno desetljeće političke neizvjesnosti. Uvjeravati se da će etničke podjele nestati s vremenom ili pod pritiskom čista je iluzija. Poput mirovnih sporazuma iz Trumpova doba na Bliskom istoku, novi pristup Bosni trebao bi se usredotočiti na pragmatičan suživot, a ne na utopijsko jedinstvo. Formaliziranjem strukture s tri entiteta unutar minimalnog federalnog okvira, Bosna bi napokon mogla stvoriti politički sustav koji odražava njezin složeni identitet, a ne onaj koji mu se protivi. Stabilnost i prosperitet mogu rasti kada se ljudi osjećaju saslušano, zastupljeno i sigurno. To je bit mira, a u Bosni on kasni već predugo.
*Rod Blagojevich bio je guverner savezne države Illinois od 2003. do 2009. godine. U veljači ga je predsjednik Trump pomilovao zbog osude za korupciju.
