Simboli rata i stradanja u BiH postali su opsada Sarajeva i etničko čišćenje u Srebrenici dok ratna zbivanja u u Središnjoj Bosni nisu bila važna domaćim, a još manje međunarodnim javnostima.

Piše: Gloria Lujanović, Dnevnik.ba

Ovih će se dana Hrvati Središnje Bosne prigodnim programima prisjetiti i obilježiti 23 godine od dolaska humanitarnog konvoja "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" zahvaljujući kojem je prekinuta osmomjesečna blokada prostora uz rijeke Lašvu i Lepenicu. Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu krenuo je iz Zagreba 10. prosinca 1993., a uz brojne poteškoće stigao deset dana kasnije.

Prije otvorenih sukoba između HVO-a i tzv. Armije RBiH u Središnjoj Bosni nizali su se obračuni, incidenti, otmice ali i ubojstva poput onog u listopadu 1992. kada su mudžahedini ubili zapovjednika travničke brigade HVO-a, Ivicu Stojaka. Napetosti u Središnjoj Bosni dodatno su rasle priljevom bošnjačko- muslimanskih izbjeglica iz Jajca. Sukob je počeo napadom na selo Dusina u Zenici 26. siječnja 1993. kada su pripadnici 7. Muslimanske brigade ubili devetoro hrvatskih civila a zapovjedniku zeničkog HVO-a Zvonku Rajiću izvadili srce.

Do travnja 1993. pomoć u hrani i lijekovima Središnjoj Bosni stizala helikopterom iz Posušja i Gruda a od travnja i sužavanja Lašvanskog džepa, Središnja Bosna sve do 10. prosinca 1993. bila je u potpunosti prometno odsječena a svi putevi HVO-a u ovoj regiji blokirani. Podijeljena na enklave Travnik, Vitez, Busovaču i Kiseljak sa više od 70 000 Hrvata bila je osuđena na pad i progon.

Strateška vojna ofenziva tzv. Armije RBiH na Središnju Bosnu trajala je već od siječnja 1993. pa sve do veljače 1994. jer bi im prostor, osim za smještanje bošnjačko-muslimanskih izbjeglica, pripao i kasnijim mirovnim pregovorima, ali i zbog vojno – industrijskih pogona u Bugojnu, Novom Travniku i Vitezu. Podjelom Središnje Bosne na enklave tzv. Armija RBiH planirala je povezati sjever i jug preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja i Fojnice. U samo nekoliko dana na linijama s tzv. Armijom RBiH prema Uskoplju brigade novotravničkog HVO-a i HOS-a imale su 82 poginula i 44 ranjena vojnika.

"Počeo je pravi pakao u Vitezu i Lašvanskoj dolini"

Bryan Watters, britanski UNPROFOR-ac, u travnju 1993. pisao je kako je "počeo pravi pakao u Vitezu u Lašvanskoj dolini" a Vojna policija HVO-a Operativne zone Središnja Bosna (OPZ SBŽ) "kako je u ovakvim uvjetima ludost ratovati protiv MOS-a".

Sustavni napad tzv. Armije BiH počeo je 13. travnja kada su mudžahedini oteli četvoricu pripadnika HVO-a u Novom Travniku, dan poslije blokiran je prometni pravac od Novog Travnika prema Uskoplju i prekinuta svaka komunikacija s Hercegovinom, dok je 15. travnja 1993. otet zapovjednik zeničkog HVO-a Živko Totić a njegova pratnja likvidirana. Nakon tih "sporadičnih incidenata" počeo je napad na Vitez i Lašvansku dolinu a tako i na cijeli prostor Središnje Bosne.

Brigade Trećeg korpusa tzv. Armije RBiH napale su Vitez i Busovaču iz pravca Zenice potom Kiseljak, Kreševo, Vareš i Kakanj iz pravca Visokog a napad na žilu kucavicu – prometnicu Travnik – Busovača – Kiseljak prvi je put HVO uspješno odbio. Uslijedio je pad Kaknja, 14. travnja, potom Zenice 17. travnja dok je u napadu na Busovaču sudjelovalo je gotovo pet tisuća vojnika tzv. Armije RBiH naspram 800 dragovoljaca HVO-a. 

Ipak nakon više od dvadeset dana aktivne obrane koju je HVO vodio u Središnjoj Bosni dogodio se zločin u Ahmićima gdje je ubijeno 116 civila bošnjačke nacionalnosti za kojeg su strukture HVO-a odgovarale pred Haaškim sudom.

Za vrijeme sedmodnevne bitke za viteško naselje Mahala počeo je i napad na Kiseljak iz pravca Visokog kako bi se prekinula komunikacija s fojničkim HVO-om, u Travniku je više od stotinu ranjenika Hrvata izbačeno iz Županijske bolnice i zarobljeno u logore a prvi zločin mudžahedina bio je u zaseoku Miletići u Travniku kada je civilno stanovništvo zarobljavano po mudžahedinskim kampovima na Han Biloj i Mehurićima te naposljetku strijeljano 26. travnja 1993.

Odnos HVO-a i tzv. Armije RBiH bio 1:8

Sefer Halilović u knjizi Lukava strategija pisao je kako je 3.korpus tzv. Armije RBiH brojao gotovo 84 000 vojnika dok su se bošnjačke vojne i političke strukture ratnih godina držale brojke od njih 27 tisuća. S druge strane, Operativna zona Središnja Bosna brojala je 8 750 dragovoljaca HVO-a. Primjerice, u lipanjskim borbama za Novi Travnik kada je tzv. Armija RBiH očistila istočni i jugoistočni dio općine, 150 pripadnika HVO-a i HOS-a borilo se protiv gotovo dvije tisuće vojnika tzv. Armije RBiH.

HVO u Središnjoj Bosni Washington dočekao s 10 komada granata

Washingtonski sporazum HVO u Središnjoj Bosni dočekao je sa 6 granata 122 mm i 4 komada 155 mm. Na teritoriju su djelovale sljedeće brigade tzv. Armije RBiH: 301. Mehanizirana brigada sa šest tenkova, 314. Brdsko – planinska, 7 muslimanska, Patriotska liga, Zelene legija, 309. Brdsko – planinska u Kaknju, 308. Brdsko- planinska u Novom Travniku zajedno s 300 mudžahedina s Ravnog Rostova, 325. Brdsko – planinska u Vitezu, 333. Brdsko-planinska u Busovači te u Travniku gotovo 10 tisuća pripadnika tzv. Armije BiH potpomognutih s 400 mudžahedinskih boraca. HVO je tijekom osam mjeseci držao crtu dugu 37 km prema Kiseljaku, 38 km u Busovači, 28 na području Viteza ne računajući pritom crte prema VRS-u koje je cijelo vrijeme držao .

Nakon uspješne ofenzive tzv. Armije RBiH na Središnju Bosnu, gradovi su bili odsječeni a cijela regija od Vrbasa, Lašve i Lepenice podijeljena na enklave pa je sveopći napad tzv. Armije RBiH nakon travanjskog zauzimanja Zenice i Kaknja počeo u Travniku 8. lipnja 1993. iz kojeg je protjerano gotovo 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo 1759 zarobljenika a u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a.

Samo na području Travnika uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom, ubijeno 114 civila a zločini mudžahedina i tzv. Armije BiH poput onog u Bikošima, Gučoj Gori, Miletićima, Brajkovićima do danas su nekažnjeni.
Iz Novog je Travnika protjerano više od 3 tisuće Hrvata, kroz 10 logora prošla su 343 civila a 254 pripadnika HVO-a poginula u borbama. U srpnju je iz Fojnice protjerano 6 tisuća Hrvata, kroz 19 logora prošlo 237 zarobljenika a jedan od stravičnih zločina bila su ubojstva franjevaca u fojničkom samostanu Duha svetoga.

Uslijedilo je Bugojno iz kojeg je protjerano 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora prošlo je 1643 Hrvata od kojih je 470 pripadnika HVO-a. Za 19 nestalih Bugojanaca se još uvijek traga a 12 civila ubijeno je ritualno. Iz Gornjeg Vakufa/ Uskoplja protjerano je 5 tisuća Hrvata, poginulo 186 pripadnika HVO-a a kroz 9 mjesta zatočenja prošlo 109 civila. U Kiseljaku, pak, kroz 16 logora prošlo je 347 Hrvata, poginulo 280 pripadnika HVO-a a za zločine, poput onog, u selu Gojakovac, 17. lipnja 1993. gdje je ubijeno šest hrvatskih i tri srpska civila, od kojih je jedan četrnaestogodišnji dječak koji je tog dana slavio rođendan, još uvijek nitko nije odgovarao. Iz Kreševa je protjerano oko tisuću ljudi, kroz 6 logora prošlo je 87 osoba a poginulo 86 pripadnika HVO-a.

Ritualna ubojstva, mudžahedinski kampovi i logori bili su dimenzija više u sukobima HVO-a i tzv. Armije RBiH u Središnjoj Bosni. U Busovači je tako i organiziran prvi mudžahedinski logor Silos gdje su četiri osobe ritualne ubijene a kroz preostalih 5 logora prošlo je 77 Hrvata. Iz Viteza je protjerano više od dvije tisuće ljudi, poginulo 682 pripadnika HVO-a, kroz 22 mjesta zatočenja prošlo 47 vojnika HVO-a i 271 civil a za zločine u prosincu 1993. poput onog u Križančevom selu dva dana prije Božića ili u Buhinim kućama u siječnju 1994. još uvijek nitko nije odgovarao.

Zenica i Kakanj

Iz Zenice je protjerano 15 tisuća Hrvata, kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata. Svirepo ubijeno 48 civila a poginulo 78 vojnika HVO-a i ubijeno je šestoro djece. Iz Kaknja, pak, protjerano 13 tisuća Hrvata, ubijeno 87 pripadnika HVO-a, kroz 12 logora prošlo 595 zarobljenika a 42 osobe i danas se vode kao nestale.

Nakon pada Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice i Bugojna uslijedilo je zauzimanje Vareša u studenom 1993. koji je posljednja općina iz današnje FBiH iz koje je tzv. Armija RBiH protjerala hrvatsko stanovništvo. Do temelja su spaljena sela Kopijari i Borovica, protjerano 8 tisuća Hrvata, u tri logora zarobljeno bilo 140 Hrvata, 98 pripadnika HVO- a poginulo i svirepo ubijen 41 civil za koje još uvijek nitko nije odgovarao dok je pak pokolj bošnjačkih i srpskih civila u Stupnom Dolu Ivica Rajić priznao i kazneno odgovarao pred Haaškim sudom.

Zauzimanjem Vareša tzv. Armija RBiH postigla je cilj – cestom od Tuzle do Uskoplja kretati se bez ijednog prolaska kroz džep HVO-a tako spojivši 2., 3., 4. i 6 korpus svoje vojske. Središnja Bosna apsolutno podijeljena na enklave Busovaču, Vitez i Kiseljak, odsječenim Jajcem i Dobretićima koji su tek 1995. u operaciji Maestral oslobođeni od VRS-a, dočekala je Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, nakon osam mjeseci potpune opsade, koji je spasio gotovo 80 tisuća Hrvata ove regije.

Dusina u Zenici, Križančevo selo i Buhine kuće u Vitezu, Višnjica Gaj u Kiseljaku, Bikoši, Miletići, Guča Gora, Brajkovići i mnoga druga stratišta hrvatskog naroda u Središnjoj Bosni nisu tek puki sporadični incidenti kako je to nebrojeno puta rekao bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović.

HVO Središnja Bosna odgovarao za "kampanju progona" i zločine nad Bošnjacima

Srednjobosanski Hrvati, njih devetorica iz Viteza i Dario Kordić iz Busovače dragovoljno su se predali Haaškom sudu 1997. godine ( Drago Josipović, Dario Čerkez, Mario Čerkez, Dragan Papić, Vlado Šantić, Zoran i Mirjan Kupreškić) i optuženi su za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u Središnjoj Bosni. Zoran Kupreškić, Vlatko Kupreškić i Mirjan Kupreškić oslobođeni su optužbi da su sudjelovali u zločinu u Ahmićima dok je Vlado Šantić odslužio kaznu u trajanju od 18 a Drago Josipović od 12 godina. Svi su oni kazne odslužili i danas su na slobodi. Ivica Rajić je za zločin u Stupnom Dolu odgovarao u Haagu te odslužio zatvorsku kaznu od 8 godina.

Podsjetimo, zločin u Ahmićima bio je temelj optužnice protiv zapovjednika OPZ SBŽ Tihomira Blaškića i Daria Kordića, potpredsjednika HRHB. Blaškić je prvostupanjskom kaznom dobio drakonskih 45 godina a u drugostupanjskoj 5 godina, dok je Kordić optužen za etničko čišćenje, kampanju progona i zločine nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini osuđen na 25 godina a na slobodu je pušten nakon odslužene dvije trećine kazne.

U Lašvanskoj dolini ubijeno 21 dijete

U naselju Podgradina pored Viteza granata s položaja tzv. Armije BiH pala je dva metra od mjesta gdje se četranestoro djece igralo. Poginulo je petoro, troje preminulo u bolnici, a šest ranjeno. Roditelji su djecu prepoznavali po odjeći i obući. Ovaj zločin nikad nije bio u fokusu javnosti iako je tada u Vitezu bio i BBC. U Lašvanskoj dolini ukupno je ubijeno 21 dijete a njih 1500 malodobno je ostalo bez očeva.

Enver Hadžihasanović , zapovjednik 3. Korpusa tzv. Armije RBiH i Amir Kubura ( 3. Korpus tzv. Armije RbiH, 7. Muslimanska tzv. Armije RbiH) prvotno su optuženi i za zločine nad hrvatskim civilima u Bugojnu, Travniku, Kaknju, Varešu i Zenicu no drugostupanjskom presudom oslobođeni su tih navoda optužnice i u konačnici su odgovarali samo za kršenja Ženevskih konvencija i zatvaranja hrvatskih i srpskih civila u logoru “Muzička škola” u Zenici.

Selmo Cikotić zapovjednik OG Zapad tzv. Armije RBiH bivši je ministar obrane a trenutačno savjetnik u uredu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, Dževad Mlaćo je savjetnik u Razvojnoj banci BiH a Refik Lendo treći mandat zaredom načelnik Novog Travnika.

U postupku protiv Abdulahima Maktoufa trebala je biti istražena i uloga Halida Genjca koji je autor popisa uglednih Travničana koji su, po njegovom nalogu, zarobljavani po travničkim logorima i mudžahedinskim kampovima ali umjesto toga Genjac je predsjednik Glavnog odbora SDA.

Salko Beba koji je bio glavni operativac u otmicama i veza s mudžahedinima u Travniku danas je direktor zatvora na Igmanu a Šerif Patković, zapovjednik 7. Muslimanske brigade (sastavljene od pripadnika tzv. Armije RBiH i mudžahedina) koju je Alija Izetbegović proglasio Slavnom muslimanskom, bivši je ministar branitelja Zeničko – dobojske županije i nekadašnji vijećnik u Gradskom vijeću u Zenici.

im|artinfo.ba, preuzeto s portala dnevnik.ba