I 80 godina nakon što je ruka osvetnica Titinih egzekutora pobila desetine tisuća nevinih Hrvata, tko god se sjeti može vrijeđati žrtve vjerojatno najveće tragedije hrvatskog naroda u povijesti. Nekoć: Stazić, Dodik, Beljak, tzv. sarajevski antifašisti... danas Vukanović, Pupovac… Ima li kraja?!

Bleiburški spomenik prije negoli su ga austrijske vlasti oskrnavile

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Svibanj je u Hrvata – ma gdje bili – tradicionalno uzbudljiv. Do dramatičnosti. Pa, tako, evo, i ovaj kada se bitka za Bleiburg vodi(la) i u Sarajevu i u Banjoj Luci i u Zagrebu. Ipak, treba kazati kako je (prvi) počeo nesuđeni bh. ministar sigurnosti Nebojša Vukanović, reagirajući na obilježavanje 80. godišnjice Bleiburške tragedije i Križnog puta u Radimlji kod Stoca, u organizaciji Hrvatske demokratske zajednice BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH.

Vladin unuk (i) umalo ministar

Taj trebinjski (kronični) galamdžija ovogodišnju je komemoraciju žrtava bjesomučne partizansko-komunističke krvave odmazde nazvao – sramotnom. Zna, dakako, taj umalo ministar kako je to mjesto u Hercegovini simbol stradanja Hrvata. U Trebinjsko-mrkanskoj biskupije je, primjerice, evidentirano 4 500 ljudi, imenom i prezimenom, koji su pobijeni ili nestali u Drugom svjetskom ratu – samo župa Stolac broji 690 žrtava. Baš kao što i zna kako se svake godine u svibnju Hrvati Hercegovine sjete jedne od najvećih tragedija hrvatskog naroda u povijesti.

Baš se, međutim, ove godine sjetio kako je njegov đedo Vlado uz pomoć ustaša završio u Ržanoj jami kod Trebinja iz dva, zapravo povezana, razloga. Prvo, kako bi radmiljskog hodočasnika Dragana Čovića optužio za ustašofiliju, a onda i kako bi prozvao Milorada Dodika zato što šuti zbog „slučaja Radimlja“ pod ravnanjem hadezeova lidera. Naime, ovaj je tandem, prema sudu toga lidera stranke Za pravdu i red, zapreka da Trebinje (konačno) da ministra sigurnosti. Za što je Vladin unuk, nastavnik geografije i povijesti – nedvojbeno! – kvalificiran.

Slijedom čega su mu žurno iz Kluba Hrvata u Domu naroda federalnog Parlamenta BiH poručili kako ministarsku fotelju može zaboraviti. Iako su mu je – navodno – obećali na vjetrovitom Kupresu kada se prvi u Hrvata tamo sreo sa srpskom ambicioznom i evo sad već nestrpljivom oporbom. Nakon što se Vukanović naprasno sjetio Ržane jame, mogućnost da Čović opet dođe na Kupreško polje s nekoliko (srpskih) momaka više zapravo ne postoji.

Prastara priča o „đedu Vladi“ vraća nas pak nekoliko godina ranije. Potkraj svibnja 2020., eresovski je Baja, naime, u razgovoru za beogradsku Politiku također apsolvirao Bleiburšku tragediju. „Evo mog stava o tome, u Bleiburgu ih je sve trebalo pobiti. I one koji su godinama hodali, trebao je naći i pobiti“, ispalio je, kronično suptilan, Mile, spomenuvši i stradanje svoga sela Mrčevaca. U biti, nema Srbina kojemu ustaše nisu poharale selo ili makar ubili djeda. Pravo je zato čudo kako uopće ima živih Srba. Danas!

Uloga konobarica u (srpskom) stradanju

Eno i Aleksandar je Vučić imao djeda – Anđelka. A i njega su, dakako, ubile – ustaše. Tvrdio je to, ne Anđelko nego Aleksandar, prije nekoliko godina usred bjesomučne srpske kampanje – predvođene „velikim patrijarhom“ – protiv kanonizacije Bl. Alojzija Stepinca.

No, u svojim istraživanjima o životu Blaženika, mons. Juraj Batelja utvrdio je kako nitko od Vučićeve obitelji iz Čipuljića kraj Bugojna nije bio žrtva ustaškog terora. Legenda iz toga sela, koja je još eto živa, kaže kako je Anđelko uistinu glavom platio. Ali, prema jednoj verziji zbog duga, a prema drugoj netko ga je utukao ispred neke banjolučke birtije zbog – konobarice. E, sad, valjalo bi provjeriti i je li Vukanovićev đed Vlado bio sklon – konobaricama… Ili makar zaduživanju.

Kako (god) bilo, nakon što je Mile Laktaški publicirao svoje „konačno rješenje“, iz HNS/HDZ-a ni pisma ni razglednice. A, evo, po unuku nesretnoga đeda Vlade drvlje i kamenje. Doduše, Dodik ove godine šuti glede Bleiburga. Takve su (mu) okolnosti… Nije pri (tomu) svemu loše podsjetiti i kako je Zagreb šutio na ovaj izljev mržnje eresovskoga vožda. Zapravo, tri-četiri godine kasnije, hrvatski predsjednik pozvao ga je na ladanje, doduše jednodnevno, na sunčani Hvar. Pa zato, evo ovoga utorka, SNSD-ov Srđan Mazalica tvrdi kako je Zoran Milanović veći Srbin od svekolike tamošnje oporbe, s Vukanovićem na čelu!

Najlakše je – znam! – po Srbima. Ne treba, međutim, zaboraviti i kako su Hrvati, saborski zastupnici štoviše, znali lajati na Bleiburg k'o pas na pun (pun) mjesec. Ma, tko se još ne sjeća Nenada Stazića, koji je na svome Facebooku iskazao duboko razočarenje – partizanima.

Šlamperaj…

„Izgleda da u svibnju ’45. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“, vratio se u svibnju 2018. u povijest taj esdepovac, pa onda, vidjevši u kojoj je mjeri zaljuljao hrvatsku javnost, izbrisao ovu svoju brljotinu. Kasno, kazala bi braća Srbi, beše to… No, sjećajući se Stazića, a i on je imao, prema vlastitu priznanju, djeda – partizana, vidimo kako je zapravo bio inspiracija Dodiku da dvije godine kasnije publicira svoje „konačno rješenje“.

A, valja se sjetiti i Kreše Beljaka, koji je, u neizravnoj korespondenciji s (našim…) Miletom u svibnju 2020., prosvjedovao što HRT izravno prenosi svetu misu za žrtve Bleiburga. I uz uredničke ambicije, taj je, zanimljivo kao i Vukanović, nastavnik zemljopisa, pokazao i žal za propuštenom prilikom. „Fašisti u bivšoj Jugoslaviji pobjegli su, nažalost, Udbi“, tužno će taj lider HSS-a. A nakon što su ga pokušali educirati da je Titina partijska (tajna) policija od ’45. do ’90. prošloga stoljeća odgovorna za više od 100 atentata izvan Jugoslavije, Beljaku nije đavo dao mira, pa je nastavio: „Više od 100? Očito nije dovoljno.“

Mnogi su tada propitivali Beljakovo mentalno zdravlje, ali on, evo, i dalje traje, uz, istine, neveliku potporu birača, na hrvatskoj političkoj sceni – na kojoj se glede Bleiburške tragedije nije mnogo promijenilo. Ovotjedni je prvi dan saborske rasprave tako obilježio žestoki sraz između Josipa Jurčevića i Milorada Pupovca. Ova je drugi, naime, tradicionalno vjeran staroj srpskoj matrici po kojoj su ustaše krive za produžetak rata te i zato što su, povlačeći se pred partizanima, sa sobom poveli i dio civila koji su onda stradali. Logično, po Pupovcu.

Ubijanje ubijenih

Replicirajući mu, Jurčević se pak drži činjenica. Na području bivše Jugoslavije evidentirano je 1 759 masovnih stratišta i grobišta, a prema britanskim izvorima, na koje se poziva taj hrvatski povjesničar, u povlačenju prema Austriji sudjelovalo je 500 000 civila i 200 000 vojnika NDH-a, od kojih je većina zarobljena i pogubljena bez suđenja. Ili, kako se Broz hvalio „ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula je golemu većinu“.

Začuđujuće je da i 80 godina nakon što je (ta) ruka Titinih (krvavih) osvetnika stigla i pobila desetine tisuća Hrvata diljem križnih putova, tko god se sjeti može vrijeđati žrtve možda i najveće tragedije hrvatskog naroda u povijesti. Nekoć: Stazić, Dodik, Beljak, tzv. sarajevski antifašisti, a zapravo u posljednjem trenutku osujećeni jurišnici na sarajevsku prvostolnicu gdje se (samo) molilo za pokoj duše onih kojima se ni za grob ne zna... danas Vukanović, Pupovac… Iznova ubijaju ubijene! Nekoć se o Bleiburgu nije smjelo govoriti, a danas može tko god hoće i što god hoće. Opet (neka) olovna vremena!

Ima li kraja?!