Za razliku od katoličkog, unutar pravoslavnog i muslimanskog institucionalnog okvira teško je pronaći kritike i ograđivanja od nekoga tko kao vjerski službenik pripada njihovu korpusu, a svojim ponašanjem prema religijski i nacionalno drugačijima odražava životnu nesređenost.

ilustracija: nedjelja.ba

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Promatrajući stanje duha u Bosni i Hercegovini moguće je definirati kako su u sebi nesređeni ljudi nalik jedni na druge – k'o jaje jajetu. Bez obzira koliko po fizionomiji, religijskoj, nacionalnoj ili stranačkoj pripadnosti bili različiti, njihova djela odražavaju neodoljive sličnosti. Štoviše, na koji god način ispoljavali tu nesređenost, zajedničko im je to što smatraju kako time čine dobro, većoj ili manjoj zajednici kojoj pripadaju i da je to, zapravo, njihova misija. Ta svijest o „misionarskom poslanju“ biva proporcionalno uvećavana i učvršćivana dobivanjem kritika „izvana“ tj. od onih koji ne pripadaju njihovoj zajednici i koji su u konačnici njihova meta. Jedino što u tom kontekstu pomaže jest javna osuda iz „vlastitih redova“, odnosno od autoriteta ili institucije pod čijem se – u najširem smislu rečeno – okrilju nalaze. Pri tomu, što se netko tako nesređen nalazi na većoj službi u društvu, to je potrebna snažnija osuda. Jer nije isto kada – uz dužno poštovanje svima – nešto kaže ili učini konobar na svom radnom mjestu, ili kada to bude vjerski službenik: iz jednostavnog razloga zato što određena služba nosi i određenu društvenu važnost te je time netko i veći autoritet. Iako se u postratnoj Bosni i Hercegovini, kad god se progovori o nečemu lošem što ima poveznicu s vjerskim zajednicama, odmah nastoji uspostaviti „tronožac“, pa navesti kako sličnih devijacija ima i kod drugih, istina je da je – za razliku od katoličkog – unutar pravoslavnog i muslimanskog institucionalnog okvira teško pronaći nedvosmislene kritike i ograđivanja od nekoga tko kao vjerski službenik pripada njihovu korpusu, a svojim ponašanjem prema religijski i nacionalno drugačijima odražava svoju životnu nesređenost. O tomu sada već gotovo „mitski januar“ u BiH zorno svjedoči.

Arhimandrit u stilu bandita

Naime, svakoga iole normalnoga zatekla je vijest da je 19. siječnja 2025., iguman manastira Karno Srebrenica, arhimandrit Luka Babić, zajedno s nekolicinom „sumišljenika“ potajno ušao u muslimansko mezarje u selu Kragljivoda te tamo postavio tri križa. Da ne bude sumnje u počinitelje i motive „objasnili“ su iz samoga manastira: „Na Bogojavljenje na srpskom groblju srodnici streljanih Srba vratili ukradena spomen obeležja mučenicima ubijenim zbog srpskog imena i vjere pravoslavne u Prvom ratu, koji su islamski fanatici ukrali i na njihovim kostima podigli mezarje.“ A nakon što su „krstovi“ nestali, tj. nakon što ih je netko kao očitu provokaciju uklonio, arhimandrit je reagirao rekavši kako su „islamski fanatici ponovo krali krstove iz grobova streljanih Srba“, ali i najavio: „Uzalud se trudite i lažete, oni su tu i progonit će vas zauvijek. 'Naši grobovi borit će se s vama.'“ U tom kontekstu već sutradan dao je izliti betonske konture grobova i postaviti nove križeve. Sve to, dakako, uznemirilo je lokalno bošnjačko stanovništvo, koje još uvijek vida duševne i tjelesne rane iz vremena posljednjega rata kada su na tim prostorima doživjeli pokušaj istrjebljenja – genocid. A slične su strahote na prostoru Istočne Bosne, zajedno s katoličkim pukom, iskusili i tijekom Drugog svjetskog rata… I da ne bude „slučajnosti“, rovarenje po muslimanskom groblju, dolazi godinu dana nakon gradnje pravoslavne crkve u blizini istoga mezarja, premda u tom mjestu ne živi ni jedan pravoslavac, ali se bogomolja zato nalazi na raskrižju za nekoliko bošnjačkih sela uz regionalnu prometnicu Srebrenica – Skelani.

Kada sve ovo uzme u obzir civiliziran se čovjek neminovno zapita kako je moguće da glavni akteri ne dobiju barem prijekor od viših vjerski instanci kojima pripadaju. Jer, sve i ako je na istom mjestu postojalo neko srpsko stratište; i sve i ako su tu zbilja kosti nekih (pa taman da se imena i ne znaju) pobijenih pravoslavaca, naprosto nije normalno banditski upadati u nečije groblje kao da je riječ o običnoj livadi, a ne prostoru koje je nekomu sveto. Poglavito nije normalno takav, u biti vandalski, čin pravdati vraćanjem „pravde“, tj. spomen obilježja ad hoc proglašenim „mučenicima“ – i sve to na podneblju istočnoga dijela Bosne koje svjedoči o potpunom istrjebljenju katolika i potocima muslimanske krvi koju su prolili, kako sami za sebe kažu i pjevaju: „četnici“. To zapravo govori o pokušaju zamjene teza i napadačkom logikom prikrivanja zlodjela iz vlastitih redova.

„Zaboravni“ profesor

Razaznajući što se, dakle, čini muslimanskom narodu a da nema adekvatne reakcije iz Srpske Pravoslavne Crkve, bilo bi za očekivati da su onda muslimani obazrivi te znaju zauzeti kritički stav i ograditi se od „svojih ljudi“ koji na različite načine siju mržnju i vrijeđaju osjećaje religijski drugačijih. Međutim, ni to, nažalost nije tako… Kao ilustraciju nećemo uzimati primjere selefijske isključivosti, paradžemata i sličnih „uvezenih stvari“. Ne, o tomu svjedoči slučaj profesora na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici dr. Šefika Kurdića koji je 9. siječnja 2022. na predavanju u Omladinskom kulturnom centru Gradačac (što god to značilo), u konačnici pozvao muslimane na džihad, a sve ostale, blago rečeno, popljuvao. Tada je, uz ostalo, rekao: „Prije stotinjak godina Safveg-beg Bašagić kaže da nije bilo u Bosni gotovo ni jednog uha nevjerničkog, tj. pravoslavnog i katoličkog, a onda su počeli biti kmetovi ovim begovima i lagano se naseljavali. Prije sto godina niste imali gotovo nikoga ovdje. Odjednom, pogledajte, sad bi oni pola Bosne da uzmu. Hajd' što bi ovi uzeli pola Bosne, hoće i ovi neku Herceg Bosnu. Zamisli sad, pustiš ga u kuću, ti si bio beg, on ti je bio kmet, sluga, i sad sluga postaje jedan od glavnih ljudi ovdje.“ Dakle, na istoj matrici zamjene teza, zaboravio je Kurdić da su kršćani, tj. katolici, postojali u Bosni i prije dolaska Osmanlija i prije islamiziranja; zaboravio je kako je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461. – 1463.), kao katolik pisao papi Piju II. uz molbu: „Ti koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć“; zaboravio je da su osmanlijski osvajači pokorivši Bosnu porušili 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana (usp. fra Andrija Zirdum, Bosna franciscana 15/2001, str. 161-219). No, kad je on to „zaboravio“, pa u javnost izlio sadržaj svoje nesređenosti, bilo bi za očekivati da ima netko „iznad njega“, odnosno da ga Islamska zajednica u BiH pozove na odgovornost, ukori i ukoliko se na ispriča, ukloni s pozicije profesora. Međutim, izostanak takvih reakcija i vijest objavljena na službenim stranicama Medžlisa Sanski Most, da je dotični s početka ove 2025. održao predavanje na „Medžlisovoj tribini u centralnoj Hamzibegovoj džamiji“ u tom gradu, pod nazivom Islam svemu bereket, svjedoči da od toga nije bilo ništa…

Štoviše, kao i u slučaju pravoslavnog arhimandrita, tako se i ovdje prepoznaje rukopis Mažuranićeva Smail-age: „Ko da strepi mrki vuče s planinskoga gladna miša.“

Katolički primjer

I premda katolici u mnogim segmentima društvenoga života očituju slične „devijacije“ a tijekom posljednjega rata činili su ista, slična ili gora zlodjela kao i drugi, istina je kako ipak odnos Katoličke Crkve kao institucije prema svojim službenicima u ovom kontekstu, ne daje doprinos za „tronožac“ samodostatnosti, isključivosti i nemira. Ilustrativan primjer jest slučaj iz Bosanske Posavine, s Plehana, kada je na Mladu nedjelju, 20. kolovoza 2023., plehanski župni vikar i vojni kapelan u Vinkovcima fra Mato Vincetić, dotičući se teme migranata kazao: „Ne možemo mi prihvaćati migrante u svoju kuću, dati im sve, a onda oni bezočno, drsko, bezobrazno i bezobzirno dođu i kažu: 'Ja sam musliman, moraš mi dati hranu koju ja hoću da jedem.' Vidi, molim te, došao si iz zemlje gladan, žedan, gol i bos (…) Tvoj Bog te ostavio gladnog, žednog, golog i bosog, došla si k meni, sad tražiš od mene da ti ja napravim dobro. Nije problem, napravit ću ti dobro, ali ti ćeš opet biti… klanjat se… Ne, ne može. Ostavi se svog boga, priznaj vjeru u pravoga Boga, pa ćemo ti onda dati sve…“ Čim je ovo dospjelo u javnost na način da je prepoznato kao uvredljivo, odmah je reagirala Vrhbosanska nadbiskupija, ogradivši se od njega; isto je učinila i Franjevačka provincija Bosna Srebrena na čelu s provincijalom fra Zdravkom Dadićem; također su i katolički mediji kritizirali njegovu propovijed; a naposlijetku je i sam fra Mato, ponizno svećenički, uputio ispriku.

Gledano na temelju slučajeva pravoslavnoga arhimandrita i muslimanskoga profesora, ovo zbilja liči kao bosanskohercegovačka „znanstvena fantastika“. I bez obzira što će biti onih koji će kazati da je riječ o samodopadnosti, istina je kako se samo na ovaj način moguće boriti protiv „nesvjesnih pogrješaka“, manipulacija i fundamentalizma. To pak ne znači kako je Katolička Crkva idealna te je za sva vremena raskrstila s takvim pojavama. Ne, ali je očitovala kako se to radi, i kako će i u budućnosti morati djelovati ukoliko se nešto slično pojavi. I ne treba se iz političke korektnosti bojati to reći.

Jer, graditi stolove zajedništva u različitosti, a ne tronošce razdora i mržnje, jest jedini put kako zemlja Bosna i Hercegovina može ići naprijed.

nedjelja.ba