Prije 31. godinu pred crkvu- bolnicu u Novu Bilu stigao je humanitarni konvoj „Bijeli put“
Pokrenut snagom hrvatskog zajedništva konvoj je dao snagu Hrvatima Lašvanske doline preživjeti najteža ratna vremena, svjedoči Damir Zorić, jedan od organizatora
20. prosinca ratne 1993. godine pred crkvu Duha Svetoga u Novoj Biloj, u to vrijeme pretvorenu u bolnicu u kojoj su liječnici nadljudskim naporima spašavali živote na stotine ranjenika u okupiranoj Lašvanskoj dolini, stiglo je više od stotinu kamiona s toliko potrebnim lijekovima i hranom. Iako ono što su dovezli nije moglo ni približno zadovoljiti potrebe oko 70 tisuća stanovnika, Hrvata Lašvanske doline koji su bili u potpunom okruženju daleko brojnije i nadmoćnije Armije R BiH, tek poslužiti golom preživljavanju neko vrijeme, ono što se nije nalazilo u kamionima već u srcima onih koji su došli i onih koji su im to omogućili bilo je daleko vrijednije. Bila je to snaga zajedništva kakva u hrvatskom narodu više nikad nije viđena ni doživljena, snaga koja je Hrvatima Lašvanske doline dala snagu i motiv ustrajati. O toj snazi i kako su se zapravo punili kamioni konvoja „Bijeli put“, u povodu 31. obljetnice njegova dolaska na odredište, u Novu Bilu, pred novobiljanskom crkvom, u ratu bolnicom, razgovarali smo s Damirom Zorićem, u to vrijeme potpredsjednikom Sabora Republike Hrvatske, a zbog dužnosti koju je obnašao, i jednim od organizatora konvoja. „Sad je to jedna velika emocija, pogotovu kada vidim ovu crkvu u Biloj, sad mi se čini puno manja, ljepša je i uređena. Te ’93. ući u ovu crkvu bilo je strašno, vidjeti sve te ranjenike koje su nam pokazivali franjevci, liječnike koji su se borili spasiti ih bez ikakvih uvjeta i opreme. Posebno mi je u sjećanju ostao fra Franjo Grebenar koji je svo vrijeme bio tu“, kazuje nam Zorić.
"Premudri"
Njegova sjećanja na prikupljanje pomoći koja je dopremljena u Novu Bilu sjećanja su na snagu zajedništva hrvatskog naroda kojoj je svjedočio jednom u svome životu. „Akciju su pokrenuli dr. Slobodan Lang, Branko Čulo, Ante Damjanović i ta skupina ljudi. Ja sam tada bio potpredsjednik Sabora RH, prije toga sam tri godine bio glavni tajnik Ured za prognane i izbjeglice Vlade RH tako da sam imao iskustva u radu s tim ljudima. Dakle bio sam na poziciji da mogu pomoći i ja sam to iskoristio, nije to bio nikakav herojski čin. I ranije sam dolazio u ove krajeve, ne pitajte kako, ali sam dolazio i u Vitez i okolna mjesta u koja smo se uspijevali probiti s manjim konvojima. Zna sam da su potrebe ljudi ovdje ogromne i da to što dr. Lang i ljudi okupljeni oko njega rade itekako ima smisla“, prisjetio se Damir Zorić koji je ovih dana u Novoj Biloj u Vitezu boravio kao prijatelj ali i predsjednik Matice hrvatske. S nama je podijelio emotivna sjećanja na sve ljude koji su napunili kamione, dali ih kao i one koji su krenuli u opasnu misiju u kojoj je jedan od vozača Ante Vlaić, smrtno stradao. „Kada se po Hrvatskoj proširila vijest o organiziranju konvoja i upućen poziv ljudima da pomognu koliko mogu, to je bila takva mobilizacija kakvu mi u svojim životima više nećemo doživjeti, takvu snagu, međusobnu povezanost i solidarnost koja se očitovala u tomu da gdje god ste zaiskali dobili ste. Počevši od običnih ljudi, od žena koje su znale donijeti dvije skuhane sarme, da ih ponesemo sa sobom. Bio je to novčić siromašne udovice iz jedne od priča iz Evanđelja. Kako se još se nije ni znalo kada ćemo krenuti, znao sam Langu reći pomalo u šali, Premudri, tako smo ga zvali mi njegovi prijatelji, pa što ćemo mi s time, navući ćemo samo miševe. A on bi zagrmio „Rušiš jedinstvo hrvatskog naroda, u svakoj toj šniti je snaga hrvatskog naroda koja povezuje Hrvatsku u središnju Bosnu“! I bio je u pravu, poslije mi je bilo žao zbog mojih riječi iako su bile dobronamjerne i upućene iz čisto praktičnih razloga“, ispričan nam je Zorić.
Neispričana priča
S nama je podijelio u priču o ulozi jednog čovjeka, u medijima dosad neispričanu. „Kamione koji su bili u konvoju dobili smo od jednog čovjeka s kojim se kasnije u Hrvatskoj sve nije najsretnije završilo, pa on sada živo u BiH. U pitanju je Miroslav Kutle. On je bio vlasnik firme Zagrebački transport. Pitali smo direktora za kamione, a on nam je rekao da ih ne smije dati bez gazde. Tako smo došli do Kutle koji nam je kad smo tražili rekao uzmite koliko vam treba. Hvala mu na tomu. To je činjenica o kojoj on nije nikad nije govorio niti tražio da ga se spominje. Ali svatko će od nas jednom podvući crtu, refu kako se kaže ovdje u Bosni. Pa eto i Kulle će imat tu crticu koja će biti u njegovoj životnoj bilanci“, podijelio je s nama ovaj detalj Damir Zorić. Kamione koje je organizatorima velikodušno ustupio Kutle vozili su ljudi koji s BiH i središnjom Bosnom uglavnom nisu imali nikakve veze. „Sve što se tiče organiziranja konvoja bilo je isključivo na dobrovoljnoj bazi. I kamioni i gorivo koje je nasuto i sva pomoć prikupljena je od dobrovoljnih priloga, a na kraju sve su dovezli ljudi koji su se dobrovoljno javili iako su vrlo dobro znali kamo idu i zašto. Većina vozača nikad prije toga nije bila u BiH, osim onih koji su podrijetlom s ovih prostora, ali dosta njih nije bilo čak ni zavičajno vezano uz ovaj prostor. Ante Vlaić koji je poginuo je Dalmatinac. To je bila jedna eksplozija hrvatskog jedinstva koja se događa u vrijeme u vrijeme kada se Hrvatskom širila propaganda o središnjoj Bosni kao domovini Bosanaca kao i priče da su te ljude ostavili Hercegovci, da nisu važni ni Hrvatskoj. Tada kreće i priča o gradnji bolnice u Biloj, priča koja je u konačnici realizirana i kojom je Republika Hrvatska konkretno pokazala koliko su joj ljudi ovdje važni“, crtice su iz sjećanja Damira Zorića, u to vrijeme potpopredsjednika Sabora RH.
Teže bilo vratiti se
Poruke poslane organiziranjem konvoja „Bijeli put“ dale su, ističe Zorić, dodatnu snagu i motiv ljudima u Lašvanskoj dolini da izdrže. Onima koji su se zaputili u ovu humanu ali i opasnu misiju bilo je puno teže vratiti se. „Ja sam ih na to upozorilo jer koliko god je bilo teško doći i ispregovarati prolazak konvoja, najteže je bilo vratiti se i ostaviti te ljude . Ipak ono što su im ostavili je ta doza toliko potrebne snage jer čovjek ne živi samo o kruhu. Svima nama koji smo bili uključeni na bilo koji način u organiziranje konvoja ostalo je sjećanje na kojem mogu živjeti i budući naraštaji. Ima tu naravno i zaborava, ali mi koji smo bili dio te priče trebamo na jedan pristojan način, bez hvalisanja i propagande, činjenicama ispričati istinu o Bijelom putu, istinu koja ostaje onima koji dolaze, a oni ne smiju naći prazan list“, zaključio je priču o organiziranju „Bijelog puta“ Damir Zorić, jedan od organizatora ovog pothvata čiji su detalji i nakon više od tri desetljeća vrijedni pažnje i istraživanja kako bi u konačnici istina o „Bijelom putu“ ostala zapisana kao projekt realiziran snagom hrvatskog zajedištva koja je Hrvatima Lašvanske doline pomogla preživjeti najteža stradanja u novijoj povijesti.
artinfo.ba
