Bakir Izetbegović danas po prvi put otkad je preuzeo vodstvo SDA nakon smrti Sulejmana Tihića ima lagodnu političku poziciju. Nema protivnika na bošnjačkoj političkoj sceni; bošnjački ultraunitaristi (SDP, DF...) su u rasulu, SBB je na koljenima nakon što je Fahrudina Radončić završio prvo u pritvoru a sada na kontroliranoj slobodi, ultradesnica (BPS) nikada nije ni ugrožavala pozicije SDA.

Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba

K tomu, Izetbegović je pod kontrolu stavio i unutarstranačke struje. Skupina ''odmetnutih'' SDA-ovaca (Salko Sokolović, Šemsudin Mehmedović, Senad Šepić, Sadik Ahmetović) je uspješno marginalizirana. Čak je pod kontrolu stavio i većinu relevantnih medija u Sarajevu. Uključujući i Avaz.

Ništa, dakle, Izetbegovića ne spriječava da s partnerima iz druga dva naroda napravi ključne iskorake u političkom razvoju BiH, poput izmjena Izbornoga zakona (uključujući i Mostar), reformiranja birokratskog aparata BiH i javnog rtv servisa. No, on to ne čini, iako mu je potpuno jasno da BiH ne može napredovati u bilo kojem pogledu dok god ima postojeći politički sistem kao generatora kontinuiranih političkih i svakih drugih kriza. Nema razvoja ekonomije bez političke stabilnost!

Izetbegović u svojim izjava pokazuje kako su mu problemi Bosne i Hercegovine jasni, ali njegova djela u kontinuitetu govore kako neprestano pleše na granici rješavanja problema i njihova podgrijavanja.

Sjetimo se samo na koji je način formirano Vijeće ministara nakon posljednjih izbora. Iako je Dodikov SNSD imao entitetsku većinu u RS, Izetbegović je odabrao kako će Bošnjaci koalirati sa Savezom za promjene. Istovremeno, u vlast je uvukao i anarhiste iz DF-a Željka Komšića.

I tada, kao i sada u slučaju sporazuma o mehanizmu koordinacije koji je postigao s Dodikom, Izetbegović je sve učinio polutajno – preciznije, bez znanja svojih ''partnera'' s hrvatske strane. Svaki dogovor u BiH koji dvojica postižu bez prisustva trećih s razlogom izaziva sumnjičavost.

K tomu, priča o mehanizmu koordinacije ne traje od jučer, nego je stara više godina. Od samoga početka hrvatska strana insistira na ravnopravnom položaju županija u mehanizmu koordinacije jer su županije jedina razina vlasti na kojoj se Hrvate u praksi ne preglasava. Izetbegović je to do sada i javno prepoznavao, no onda je odjednom s Dodikom napravljen dogovor koji poziciju županija u mehanizmu koordinacije dovodi u pitanje.

Iz Izetbegovićevih djela razvidno je kako lider SDA igra zamršenu igru iscrpljivanja prvenstveno Hrvata u FBiH. Ne pristajanjem na bilo koje rješenje koje jamči Hrvatima prava konstitutivnog naroda Izetbegović s jedne strane Hrvate iscrpljuje, dok istovremeno urušava vjerodostojnost hrvatske politike koja samostalno ne može mijenjati bilo kakva ustavna rješenja.

Za izmjene izbornoga zakona, reformu javnog rtv servisa i brojna druga pitanja potrebna je suglasnost SDA. No, sudeći prema Izetbegovićevim dosadašnjim djelima – to se jednostavno neće dogoditi.

Čini se kako je njegova strategija zapravo vrlo jednostavna i naslijeđena od prethodnih predsjednika SDA: na verbalnoj razini priznati sve objektivne probleme i biti kooperativan, ali u praksi činiti sve da se taj problem ne riješi.

Primjerice, Izetbegović je više puta priznao da Željko Komšić nije u Predsjedništvo BiH došao kao izraz političke volje Hrvata nego Bošnjaka. No, u pokušajima izmjene izbornoga zakona koji je to omogućio, nije bio spreman pristati na ona rješenja koja Hrvatima jamče mogućnost izbora političkih predstavnika. Njegovo je rješenje bilo ono koje Hrvatima ''gotovo sigurno omogućava izbor svojih političkih predstavnika“. To je naravno Hrvatima neprihvatljivo. Izetbegović to zna, te nakon svakog političkog debakla krene kriviti ''drugu“ stranu.

No, Bošnjačka politika je takva otkad postoji - i tijekom rata Hrvati su bili pristajali na sve i jedan mirovni plan, dok su Bošnjaci i Srbi na neke pristajali, neke odbijali, a neke su čak odbijali iako su ih bili potpisali.

I što smo danas dobili? Srbi imaju RS, Bošnjaci imaju FBiH, a Hrvati putovnice.

Izetbegović se pokazao kao nepouzdan politčki partner i samo još više naglasio potrebu teritorijalne samoorganizacije Hrvata. Pošto se gotovo nemoguće dogovoriti oko bilo čega pa i izborne jedinice, Hrvatima je samoorganizacija zapravo nužna.

Bošnjaci i Srbi mogu nastaviti s dosadašnjim nadmudrivanjem i iscrpljivanjem i sljedećih 20 godina. No, Hrvati ne mogu. I to Izetbegović jako dobro zna.

im|artinfo.ba, preneseno s portala dnevnik.ba