„Hrvatska manjina se progoni i pritvara, u bivšoj Muzičkoj školi se zlostovalja ili progoni. Demonstracije žena Hrvatica koje su želje razgovarati s gradonačelnikom kako bi dobile zaštitu rastjerane su plinom i suzavcem..u Zenici i okolini raste užasan pritisak bosanske vojske - Avet fundamentalizma u velikom dijelu Središnje Bosne sada je stvarnost. Sela u okolini Zenice sva su već etnički očišćena „

Ovim je rječima njemačka humanitarna organizacija Komitee Cap Anamur izvijestila o ratnim zbivanjima u Zenici i Središnjoj Bosni u kolovozu 1993. godine.

Gloria Lujanović; Dnevnik.ba

No, stvarnost je katkad bivala i gora nego su to njemački humanitarci imali priliku vidjeti i zabilježiti. Zenica je u svega nekoliko mjeseci postala istinski bošnjačko-muslimanski centar u BiH u vojnom i političkom smislu – nekadašnje kino Metalurg pretvoreno je u Balkanski islamski centar a elementi radikalizacije islamske kulture bivali su iz dana u dan sve izraženiji. Prisutnost i stalni angažman pripadnika El mudžahida koji su bili inkorporirani u 3. Korpus Armije BiH, zatvaranje i pritvaranje hrvatskog i srpskog stanovništva, marširanje mudžahedina, ubojstva, otmice i pljačke te redovito paljenje zastave Hrvata u BiH na zeničkim ulicama bili su ratna svakodnevica.

Ipak, brigada HVO-a „Jure Francetić“ Zenica prva je vojna formacija osnovana u Zenici – njen prvi zapovjednik bio je Zoran Čović, potom Živko Totić ( zarobljen i kasnije razmijenjen), te naposljetku Željko Ljubanić.

Zapovjednik Ljubanić među zeničkim Hrvatima danas uživa veliki ugled – iako je zapovjedništvo preuzeo u lipnju 1993. nakon pada Ovnaka i Brajkovića, njegovi su bojovnici sudjelovali u obrani Lašvanske doline.

Ljubanić ističe: Nakon što smo bili primorani napustiti zeničko područje, HVO Zenica aktivno je sudjelovao u obrani središnje Bosne. Bojovnici zeničkog HVO-a sudjelovali su obrani Jajca, Travnika, Viteza, Busovača i svih drugih mjesta oko tih gradova. Nažalost, 135 dragovoljaca HVO-a Zenica u tim je bitkama izgubilo život a prva i zadnja žrtva HVO-a Zenica bila je u Jajcu.

Prilikom napada na selo Podbriježje s hrvatskim stanovništvom, nekadašnji stožer HVO-a postao je središte mudžahedinski jedinica. Osim HVO-a u Zenici, djelovao je i HOS koji je aktivno sudjelovao u obrani teritorija prema Komušini, dodaje Ljubanić.

Početak sukoba u središnjoj Bosni napad Armije BiH na selo Dusina

Međutim, hrvatsko-bošnjački sukob u Središnjoj Bosni počeo je napadom na selo Dusina gdje je streljano i masakrirano devet civila hrvatske i jedan civil srpske nacionalnosti a lokalno stanovništvo istjerano i neko vrijeme zarobljeno u područnoj školi. Među strjeljanim bio je i zapovjednik formacije HVO-a Lašva, Zvonko Rajić kojem je naposljetku izvađeno srce.

Prva civilna žrtva dvogodišnja djevojčica
Za vrijeme napada JNA na mjesto Ravno u istočnoj Hercegovini, zenički su Hrvati već bili organizirani u Krizni stožer uz ogranke HDZ-a BIH te planirali obranu grada. U rujnu 1992. JNA je bombardirala selo Stranjani s hrvatskim stanovništvom i prva civilna žrtva rata u Zenici (sukob JNA i TO) bila je dvogodišnja djevojčica Matea Jurić.

Pokolj u Dusini izveli su pripadnici 7. Muslimanske brige koja je bila u sastavu 3. Korpusa Armije BiH a akcijom je zapovjedao Šerif Patković za kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Haagu kazala kako se „hvalio da joj je osobno ubio muža“.

Šerif Patković bio je na čelu 7. Muslimanske brigade koja je izvršila pokolj u Dusini. Za Rajićevo ubojstvo nije odgovarao. Promijenio je nekoliko stranačkih dresova( SDA, BPS, A- SDA, Alijansa za promjene...) a bio je i ministar za boračka pitanja u Zeničko-dobojskoj županiji. Prema navodima Slobodne Bosne, 2008. je u Zenici organizirao skup podrške Abu Hamzi kada su mu institucije BiH prijetile deportacijom.

Nakon masakra u Dusini, 7. Muslimanska brigada i mudžahedinske snage očistili su i druga hrvatska sela oko Zenice.

Hrvati nastanjeni u selima Višnjica, Rajići, Lašva, Kozarac, Bilivode, Zmajevac, Konjevići, Janjac, Čajdraš izbjegli su i prognani a nekolicina stanovnika, uglavnom treće dobi je smrtno stradala. Tako je u selu Šušanj ubijeno 17 staraca, čak je i starac Osman, bošnjačke nacionalnosti koji je boravio u obiteljskoj kući Markovića ubijen kako ne bi ostao živ svjedok. Rafalima, granatama i snajperima gađano je 10 osoba koje su pokušale pobjeći iz Šušnja.

Njihova su tijela dovezena u Gradsku bolnicu na identifikaciju a na zahtjev Oružanog vojnog suda u Zenici i sudca Vlade Adamovića da se očevid izvrši na licu mjesta, nadležni su ignorirali.

Iako je ratni načelnik Besim Spahić tvrdio kako se Hrvatima neće ništa dogoditi i to pred provincijalom, pokojnim, fra Petrom Aranđelovićem na proslavi blagdana Velike Gospe 1993. godine, dva dana poslije Armija BiH je opljačkala crkvu u Crkvicama te ukrala kalež – dar prvog bh. biskupa Josipa Stadlera.

Svirepa ubojstva bila su svakodnevica
U napadu na selo Drivuša ubijena je četverogodišnja Ana Mitrović, a u Kozarcu dvogodišnja Magdalena Zrnić snajperom je ubijena u majčinom naručju. Pred Muzičkom školom upucan je Dalibor Tavić (20 godina). Na Badnjak '93. ubijeno dvoje staraca kojima je u kuću ubačena bomba a komisija je naknadnim uviđajem utvrdila kako se radilo o „samoubojstvima“. U Bilivodama je Jozo Kusturura spaljen živ.

Napadi na katoličke bogomolje i groblja su se nastavili- kapela sv. Roka u Podbriježju, župna crkva u Čajdrašu, filijalna crkva u Stranjanima a vrhunac je bio 17. 12. 1993. kada je pod svod zvonika župne crkve sv. Josipa bio podmetnut ekspoloziv.

Vojno – politički vrh predvođen Spahićem i Patkovićem zaslužni su za nekoliko logora u Zenici gdje je zarobljavanjo hrvatsko i srpsko stanovništvo ( Dom Bistričak, Vatrostalno Podbriježje, Poljoprivredno dobro na Brezovom polju, MUP, Babino selo, Arnauti, selo Šušanj, OŠ Gračanica kroz koju je prošlo 300 zarobljenika, OŠ Višnjica gdje su zarobljene 92 osobe od kojih je 60 bilo civila, Bilivode, OŠ Ivo Lola Ribar na Lašvi s 86 zatočenih vojnika i civila, Zmajevac, Čajdraš, Gusti Grab u kojem je nakon zarobljavanja ubijeno 59 civila.

U strogom centru grada bila su dva najveća logora – Muzička škola i KPD Zenica. Kroz Muzičku školu prošlo je 87 zatočenika od kojih je 12 ubijeno. Muzičku su držali mudžahedini koji su kršili odredbe Ženevskih konvencija – zarobljenici su bez hrane i vode bivali danima, redovito na noćnim ispitivanjima, tučnjavom gdje im se prijetilo„ istanbulskim nožem za klanje ustaša“, nekolicina njih bila je redovito vezana električnom žicom itd. Tretman u zeničkom KPD-u prošlo je otprilike oko 1000 Hrvata, od kojih je 57 bilo dragovoljaca HVO-a protiv kojih su podignute krivične prijave zbog pripadnosti HVO-u i odbijanju mobilizacije u Armiju BiH. U KPD-u je boravilo oko 450 zeničkih Hrvata civila, a ostali zarobljenici bili su iz drugih općina Središnje Bosne, poput Anđelka Kvesića koji je u logoru završio nakon što je dovezen u zeničku bolnicu zbog posljedica ranjavanja u Busovači.

Kvesić danas o logoraškim danima kaže:

Mudžahedini su u KPD u nekoliko navrata dolazili i govorili stražarima iz Vojne policije Armije BiH „Pustite da mi s njima završimo.“ Po dolasku u KPD imao sam 92kg a izišao sam s 52kg, a 18 dan boravka sam prvi put otišao u tolaet. Tukli su sajlama – udarac policijske palice je bio kao majčino milovanje u odnosu na ovo.

Iako je Enver Hadžihasanović u Haagu oslobođen po svim točkama optužnice ( Bikoši, Miletići, Ovnak, Dusina), za Muzičku školu služio je kaznu od tri godine. Sudac Okružnog Vojnog suda, Vlado Adamović koji je vodio razmjenu zarobljenika iz KPD-a Zenica danas o zločinima nad zeničkim Hrvatima kaže:

Iluzorno je zločine koji su negdje bili i masovini, nazivati sporadičnim događajima za koje tobože nitko nije znao. Možda je to i drugačije? Možda su to znali, htjeli i združivali se da to isto i učine? Neizmjerno je važno da pravosudne institucije istraže ulogu i onih koji su naznačeni kao mogući neposredni izvršiteli ali i onih na koje se ukazuje da su znali, prikrivali i zataškavali jer su sve to sami i organizirali.

Žrtve 3. korpusa Armije BiH, 7. Muslimanske brigade pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića, Vojne policije 3. korpusa Armije BiH po zapovijedima Bakira Alispahića iz Busovače i tzv. Zelene legije bila su 54 ubijena hrvatska civila, 6 ubijene djece, 35 zarobljenih vojnika, a kroz 26 logora pod kontrolom istih vojnih formacija prošlo je 1 534 logoraša i logorašica. Od nekadašnjih skoro 26 400 Hrvata u Zenici, protjerano ih je preko 15 tisuća a danas u Zenici živi oko 7 tisuća.

Bez obzira na ratna stradanja i činjenicu kako od 60 osumnjičenih prema kaznenim prijavama 1995. Vojnog tužiteljstva u Vitezu, nitko osim Hadžihasanovića za Muzičku školu i nedavno optuženog Vehida Subotića za Dusinu na 14 godina, nije odgovarao, zenički su Hrvati perspektivna politička zajednica koja u borbi za svoja prava zadnje četiri godine kroz Gradsko vijeće Zenice ne posustaje.

Iako je njihov opstanak prije nekoliko godina bio na životnoj ali političkoj margini, Zdenko Kolak, aktualni dopredsjedatelj Gradskog vijeća Zenice navodi:

Hrvati godinama nisu imali nijednog pomoćnika tadašnjeg načelnika, šefa službi ili direktora javnog poduzeća. Pristup javnoj upravi bio je reduciran i po mom angažmanu u Gradskom vijeću, Hrvatska koalicija za Zenicu tražila je realizaciju načela konstitutivnosti u tom smislu što je donekle ispravljeno – no to još uvijek nije bi blizu pravednog modela zapošljavanja. Kroz četiri godine aktivnog rada uspjeli smo u hrvatska prigradska naselja riješiti pitanja infrastrukture, javne rasvjete i komunalija.

Kolak navodi kako je najveći uspjeh redovito financiranje pet zeničkih katoličkih župa i HKD-a Napredak kroz transfere Grada Zenice.

Iako su napadi i pljačke crkvene imovine čest slučaj u Zenici, župnik crkve sv. Ilije Proroka, fra Zdravko Anđić ističe:

Rijaset Islamske zajednice i Pravoslavna crkva s našim župama redovito surađuje i to je jako važno u kontekstu svakodnevnog života zeničkih Hrvata. Izraženih netrpeljivosti više na svu sreću nema, Rijaset se svaki put po napadima na imovinu katoličkih crkava, očituje priopćenjem i osudi takve napade. Na taj način se stvara pozitivna klima za dijalog, kako među narodima, tako i među vjernicima.

Zenički su Hrvati danas okupljeni oko HKD-a Napredak, Matice hrvatske i aktivnosti KŠC-a sv. Petar i Pavao u kojem se nastava održava po hrvatskom planu i programu.

Njihov medijski mrak prekinut je osnivanjem portala Kockice.ba koji donosi redovite informacije o njihovom političkom i društvenom životu. Osim toga, okupljeni oko katoličkih župa, udruge Moderna i poljoprivredne zadruge „Plodovi zemlje“ te zajedničkim nastupima stranaka s hrvatskim predznakom imaju šansu izboriti se za svoja politička prava i opstanak.

Zenički su Hrvati kroz samo četiri godine s jednim vijećnikom Zdenkom Kolakom( Hrvatska koalicija za Zenicu) postigli realne političke temelje za borbu koja im predstoji.

Bez obzira na dugogodišnji ignorantski stav bošnjačke političke elite naspram pitanja usko vezanih za Hrvate, tamošnja hrvatska zajednica od političkih stranaka, civilnog društva, kulturnih institucija i pojedinaca pokazala je jedinstvo i gotovo nadljudski napor u želji za ostankom.