16. travnja 1993. godine. Trusina u općini Konjic, Ahmići u općini Vitez, dva mjesta, dva zločina koja se događaju ne samo istoga dana, već i u isto vrijeme, u rano jutro. Počinitelji iako različiti po znakovlju koje su nosili na odorama, zapravo su isti jer i jedni drugi su zločinci. Žrtvama je zajedničko da su stradale nevine na obje strane, da su vapile i vape za pravdom i istinom. Samo su različitih nacionalnosti, jednako kao i njihovi krvnici. Zašto su onda žrtve i zločinci u dva mjesta zločina dobili toliko različit tretman i je li on razlog što je Trusina, za razliku od Ahmića, osim na godišnjicu zločina, ostatak godine sablasno pusta, bez ijednog stalnog stanovnika? Pitanja su to koja traže odgovore već evo 29 godina, odgovore ali i jednak osjećaj poštovanja prema žrtvama jer stradale su na isti način, u zločinu koji nitko i ničim ne može opravdati!
Prvi zločin tog 16. travnja dogodio u Ahmićima pokraj Viteza, većinski bošnjačkom selu uz samu prometnicu koja povezuje Busovaču i Vitez, selu koje je bilo strateški važno i jednoj i drugoj zaraćenoj strani u ratu koji je na području općine kojoj pripada počeo istoga dana. Presijecanje komunikacije između Viteza i Busovače od jedne hrvatske enklave Lašvanske, nastale bi dvije, obje bi bile neodržive, i vrlo brzo oko 70 tisuća Hrvata Lašvanske doline palo na milost Armiji R BiH i islamskim borcima u njezinim redovima. Što bi se u tom slučaju godilo s Hrvatima Lašvanske doline? I sama pomisao „ledi krv u žilama“, jer već su svjedočili zločinu u Dusini, zločinu koji je nagovijesti što čeka svako selo u koje uđe Armija R BiH. Iako je Vitez i Busovaču trebalo sačuvati kao jednu enklavu, opravdanja za ijedan jedan zločin, i jedno ubojstvo više od stotinu Bošnjaka u Ahmićima kojeg su pripadnici HVO-a počinili, jednostavno nema. Samo osuda zločina i poštovanje žrtve! S druge strane većinski hrvatsko selo Trusina u Konjicu Armiji R BiH nije bilo toliko strateški važno. Pa ipak Armija R BiH u njega upad u rano jutro 16. travnja 1993. godine ubijajući bez trunke milosti 16 civila i šest zarobljenih vojnika HVO-a. Prije nego što su ubili pripadnike HVO-a, dio civila koriste kao „živi štit“. Pretužan je taj 16. travanj bio i u središnjoj Bosni i u Hercegovini, žrtve na svim stranama, a rat između Hrvata i Bošnjaka tek je počeo u najgorem obliku.
Iako su u oba mjesta počinjeni stravični zločini, Ahmići i Trusina nikad nisu bili tretirani na isti način, ni u domaćoj, većinski bošnjačkoj, kao ni međunarodnoj javnosti. I nije u pitanju samo broj žrtava, jer svaka žrtva trebala bi biti vrijedna poštovanja. Analizom medijskih izvještaja, u Ahmićima je na današnji dan počinjen stravičan zločin, a u Trusini tek sporadični incidenti s ljudskim žrtvama. Zašto je zločin a Ahmićima sve ove godine nazivan pravim imenom, a u Trusini sustavno umanjivan? Je li to jedan od razloga zbog kojih je Trusina i 29 godina poslije sablasno pusta? Ahmići su srećom oživjeli, u selo se život odavno vratio i to je ta razlika koju imamo kada se o zločinu piše i govori, kada žrtva dobije zasluženu pažnju. Pitanje je zašto je hrvatske žrtve u proteklom ratu nemaju i nikad nisu imale. Ako je voljom međunarodnih moćnika, bilo bi lijepo da su danas obišli i Ahmiće i Trusinu, vidjeli život u jednom i potpun izostanak u drugom mjestu. Vidjeli bi da su u sela u kojima je HVO činio zločine prijeratni stanovnici odavno vratili, a u one u kojima je počinitelj Armija R BiH život se ne vraća, a zločini poput ubojstva obitelji Anđelić nastavljaju godinama nakon rata. A život se dosad trebao vratiti i u jedno i u drugo mjesto, iz poštovanja prema svim žrtvama. Čak nas i Bog ili sudbina, u što već tko vjeruje, upućuju da razmislimo o dva zločina koja su se nad različitom narodima dogodila istoga dana, u isto vrijeme, za početak se poklonimo i jednim i drugim žrtvama, osudimo i „svoje“ i „njihove“ zločince i učinimo ono što je u našoj moći da Ahmići i Trusina dobiju jednak tretman kako se ni Trusina ni Ahmići nikad više nikom ne bi ponovili!
AP/ Artinfo.ba
