Bosansko Kraljevstvo je svoj međunarodni legitimitet i priznanje postiglo polaganjem papinske krune na glavu kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu 1461. Dvije godine poslije, njegovim ubojstvom u istom gradu 1463. sultan Mehmet II. Osvajač je uništio Kraljevstvo.
Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Na zasjedanju ZAVNOBIH-a 25. studenoga 1943. stvarala se socijalistička Bosna i Hercegovina, kao federalna jedinica FNRJ, na temelju državnosti srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, nakon 480 godina. Ono je nastalo i nestalo u složenim povijesnim okolnostima.
Pravo nasljedstva
Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (vladao 1075.–1089.), oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, nije imao nasljednike, kao niti njegov rođak Stjepan II., koji je umro 1091. U sukobima zbog nasljeđa kraljevstva, pobjedu su izvojevali ugarski Arpadovići i udovica Jelena te 1102. prigrabili Hrvatsko Kraljevstvo. Preko vjerskog, učvrščivali su politički utjecaj. Na čelo biskupija koje su obuhvaćale Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hum postupno su postavljali svoje ljude. I pored toga, želja za ponovnom hrvatskom samostalnošću od ugarske krune stoljećima nije nestajala, napose u istočnim i južnim krajevima.
Optužbe za krivovjerje
U prilikama diverzifikacije zapadnog kršćanstva 13. i 14. st. u Europi, koje su, također, zahvatile Dalmaciju, Slavoniju i Bosnu, tanka je bila granica između pravovjerja i hereze. Ugarski su vladari stekli povjerenje papa, pa ne čudi da se Inocent III. pouzdao u kralja Emerika da će iz Bosne protjerati „heretike“ koje je prethodno splitski biskup prognao iz Splita i Trogira. Emerik zapravo nije imao što činiti, osim narediti banu Kulinu da protjera krivovjernike te obavijestiti papu da je preko sina naložio Kulinu da se drži dogovorenog na Bolinom polju 1203.
Pitanje krivovjerja u Humu i Bosni isprovocirali su ugarski kraljevi i biskupi. Neprestano su kod pape panjkali bosanskog bana i biskupa. U skladu s političkim ciljevima, Bosanska biskupija je izuzeta iz jurisdikcije Dubrovačke i podvrgnuta Kaločkoj nadbiskupiji. Ugri su u 14. stoljeću nastojali istisnuti franjevce iz Bosne koji su uglavnom bili Hrvati, na račun dominikanaca, članova ugarske provincije. Ugarska diplomacija nije odustajala od zaokruživanja granica Hrvatskog Kraljevstva, na koje je polagala pravo, ne birajući sredstva i manipulirajući vjerskim pitanjima. Važno je istaći da su prostori na koje su Ugarski vladari polagali nasljedno pravo već bili katolički. Katolici su bili i banovi „ArchiregnumaHungaricuma“.
Od bana do kralja
Pripadnici plemstva – „dobri ljudi“ (bono homini), u Bosni „dobri Bošnjani“,a napose pripadnici najvišeg sloja srednjovjekovne feudalne elite, nastojali su ženidbenim vezama ući u probrano europsko društvo. Bio je to način realizacije političkih planova, kako „svete krune ugarske“ tako i pojedinih dinastičkih rodova i obitelji.
Jedan od banova, ban Bosne Stjepan Tvrtko (r. oko 1338., ban od 1353.), potomak Kotromanića, Šubića i Nemanjića, mlad se našao u političkim i vojnim sukobima vlastele i vladara. Uz pomoć Hrvatinića obranio se od ugarskih napada. Kasnije se sklonio na ugarski dvor, da bi se pod njihovom zaštitom vratio u Bosnu 1366. U vrijeme pretenzija Ludovika I. na Poljsku, Tvrtko je vješto širio utjecaj prema primorju. Okrunio se 1377. ne samo za kralja Bosne, već po nasljednom pravu i krunom Nemanjića. Postaje „kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Godinu dana prije smrti, 1390. se naziva kralj Bosne, Srba, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.
„Međunarodno“ priznanje Kraljevstva
U malo redaka nije moguće opisati složenost antagonizama i političkih prilika krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća. Rivalstvo zbog ugarskog prijestolja, prodaja Dalmacije Mletcima, uvlačenja Turaka u unutarnje sukobe i njihova prijetnja, uloga Crkve bosanskih kršćana, sukob papinskih i ugarskih ingerencija te pitanje biskupija, odražavali su se na prilike u Bosni.
Dok je ugarski kralj Sigismund 1422. naglašavao da je bosansko kraljevstvo podložno jurisdikciji svete krune ugarske, bosanski vladari su nastojali isposlovati legalizaciju i „međunarodno“ priznanje dobivanjem papinske krune. Nakon nezahvalnog razdoblja vlasti Tvrtka II., nasljednik Stjepan Tomaš (kralj od 1443.), koji nije bio kršten, službeno postaje katolik. Papa Eugen IV. pismom 1445. potvrđuje njegov izbor za bosanskoga kralja. Iz Rima je 1446. upućena zlatna kruna ukrašena biserjem i draguljima, s nakanom da se Tomaš kod Visokog okruni. Krunidbe ipak nije bilo, najviše zbog ugarskog pritiska. Okolnosti su se promijenile 1459. kada Tomaš postavlja ultimatum članovima Crkve bosanske – da postanu katolici ili da se isele. Oni koji su prihvatili drugu opciju, prešli su na prostor od Huma do Venecije. Stjepan Tomaš je umro 1461., ali njegovog nasljednika Stjepana Tomaševića, i pored negodovanja ugarskog kralja Matijaša Korvina, okrunili su posebni papinski poslanici krajem listopada ili početkom studenoga 1461. u Jajcu.
O okolnostima i prijetnjama koje su se nadvile nad Bosnu pred Tomaševićevu krunidbu, kao i o nadi da će ono pomoći zajedničkom otporu Turcima, govori pismo pape Pija II.
„Imamo povjerenje u poslanstvo Stjepana. Isto se s mnogih mjesta javlja, da Muhamed, koji je zauzeo Istočno carstvo, traži i Zapadno, a najzgodnija vrata za njegovu želju jest Bosna; i vjerojatno će nju kušati razbiti. Neće to uspjeti ako se kralj odvažno odupre: teški (teško pristupačni) su gorski klanci i prilaze mogu braniti malobrojni.
“Pridružit će oružanu silu Ugri i Mlečani”. U tu svrhu uputit ćemo poslanstvo i jednom i drugom narodu, da bi zajedničku stvar zajedničkim silama pomagali. Mi ćemo pomoći koliko je do nas: naredit ćemo posadi u Dalmaciji da bude na raspolaganju, ‘zapovjedit ćemo da se u Bosni podignu katedrale i u podignute poslat ćemo biskupe’.
‘Krunu ne možemo poslati bez pristanka ugarskog kralja, čiji vazal je bosanski kralj, pa okrunjenje vladara spada na njega. Raspitat ćemo se što on o tome misli: ako li se protivi, krunu koja je pripravna poslat ćemo po poslaniku.’ Ako on nije voljan, nećemo mu učiniti nepravdu, niti ćemo izazvati onoga od koga pomoć treba očekivati. ‘Ako Stjepan znadne Matijaša, ugarskog kralja, na svaki način za sebe pridobiti, s njim povezan i odobrovoljen teško će od Turaka biti pregažen’.“ (prijepis citata iz D. Lovrenović, Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske)
Turskom invazijom i ubojstvom kralja Stjepana Tomaševića 1463., nestalo je Bosansko Kraljevstvo. „Međunarodno priznato“, nije postojalo niti pune dvije godine
