Onima u zapadnim državama koji se boje da bi takvim dogovorom mogla nastati neka muslimanska državica, treba poručiti da dobro otvore oči i shvate kako takvih u svojim državama imaju već nekoliko.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Nakon zadnje Inzkove uredbe izgubio je Milorad Dodik kontrolu nad sobom uvjeren kako može praviti dramu od onoga što je trebao normalno prihvatiti. Glumi predsjednika države (Republike Srpske) koja to nije. Najavljuje pripajanje Republike Srpske Srbiji, a da niti jednom riječju ne spominje na koji način će to izvesti. Ponaša se kao da ne shvaća kako međunarodna zajednica sutra može dodijeliti Brčko Federaciji. Hoće li krenuti vojskom kako bi ponovno napravio koridor prema Beogradu? Ne pada to njemu na um, jer zna da bi u tom slučaju izgubio sve.
Dodik ne može nazad
Zapravo, Dodik igra i dalje samo svoju igru. Iako mnogi „ružni i bolesni“ političari i intelektualci u Beogradu odobravaju tu igru, čak i potiču njegovu retoriku, znaju jako dobro da od toga nema ništa. Većina od njih je u službi Aleksandra Vučića, te radi samo na tome kako bi produžila njegovu po Srbiju pogubnu vlast i vlastite privilegije koje iz toga proizlaze.
Situacija u okruženju Srbije je danas slična onoj iz početka devedesetih. Srbi na jednoj, a svi drugi na drugoj strani. Samo za razliku od toga vremena većina susjeda su danas samostalne države koje će znati uspješno braniti vlastite interese. Pa, ipak, ono što treba zabrinjavati jest činjenica da Dodik ne može nazad. Previše je obećao osiromašenim i gladnim Srbima u Republici Srpskoj.
Šuplja priča o građanskoj državi
Za mnoge ostaje zagonetka raduje li se Bakir Izetbegović Dodikovoj bezizlaznoj situaciji ili se i sam boji za svoju poziciju. Jer sva ta priča o građanskoj državi s njegove strane je neuvjerljiva. On o njoj govori samo iz straha da ne izgubi u potpunosti tlo pod nogama i ne postane minorna politička figura među Bošnjacima. Njegova ideja o prevlasti Bošnjaka muslimana u BiH nema ništa zajedničko s poimanjem građanske države koju promoviraju sekularni Bošnjaci i njihovi hrvatski i srpski prijatelji koji ne mogu nikako shvatiti da je Tito poodavno umro i da se na prostoru BiH moraju graditi neki drugi i drugačiji – ljudskiji i demokratskiji – multietnički i multikulturalni odnosi.
Najava potpredsjednika SDP-a BiH kako će ove jeseni doći do organiziranja prosvjeda u Brčkom protiv aktualnoga stanja u BiH, daje naslutiti kako je međunarodna zajednica ponovno zaigrala staru igru na kartu građanske države. Takav pokušaj „pobune“ kakav je najavio potpredsjednik Titovih nostalgičara je propao prije nekoliko godina. Izazvao je samo oprez kod Hrvata i Srba, ali i veliku uznemirenost kod Bošnjaka odanih ideji Alije Izetbegovića. Zašto? Zato što građanska država znači minorizaciju islama među Bošnjacima, onoga za što je živio Izetbegović. Ukoliko dođe do te „pobune“ bit će bezuspješna kao i prošla. Usprotivit će joj se najjače sami Bošnjaci, u strahu da se doista ne dogodi neka BiH koja bi ugrozila stari zacrtani cilj, prema onom savjetu pokojnoga Arafata: „Uzmi, Alija, pa makar bila kao avlija“ – uzmi prostor na kojem možeš biti gospodar.
Ljubitelji komunističke ideologije
Sva ta priča o BiH kao čistoj građanskoj državi koju, navodno, žele svi Bošnjaci samo je bajka kao i ona kako će se Republika Srpska jednoga dana pripojiti Srbiji. Jedno, ipak, nije bajka. Nije bajka da neki od zapadnih političara i danas gaje velike simpatije prema bivšim komunistima i jugonostalgičarima. Idejno su jako bliski. I jedni i drugi sanjaju o društvu apsolutne prevlasti liberalne ideologije, bez tradicijskih vrijednosti. Uostalom, nitko od svjetskih političara nije imao tako veličanstven sprovod kao pokojni diktator Tito. Došli su mu se pokloniti svi zapadni političari. Zašto? Zato što su u tajnosti činili ono, kako je svojevremeno rekao psiholog Jung, što su komunistički diktatori radili bez stida. Nažalost, dokle god se budu tako ponašali neće u BiH biti rješenja. Dodik će sanjati o pripajanju Republike Srpske Srbiji, Izetbegović o tome kako bi ovladao svim Bošnjacima, a Čović o rješenju izbornoga zakona.
Strah od „islamske državice“
Izetbegović je najbliži ostvarenju snova. Onoga trenutka kad se pomiri s onima koji su ga napustili, ostat će djeca komunizma mala, beznačajna stranka u BiH. To i ne bi bilo loše. Napokon bi otpočeli ozbiljni razgovori između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Vjerojatno bi došlo i do dogovora. I to bi se dogodilo puno prije nego mnogi misle. Ponadati se da će se to i dogoditi prije nego sva mladost ode iz BiH u Njemačku ili Austriju. Onima u zapadnim državama koji se boje da bi takvim dogovorom mogla nastati neka muslimanska državica, treba poručiti da dobro otvore oči i shvate kako takvih u svojim državama imaju već nekoliko. Jer ni Francuska, ni Njemačka, ni Austrija, pa niti Švedska nisu ono što su nekoć bile. Čitam kako će od sada mujezin smjeti u Kölnu glasno pozivati na molitvu. Sutra će tako biti vjerojatno i u drugim europskim gradovima. I neka pozivaju. Samo kad bi ti zapadni političari imali dovoljno hrabrosti zatražiti od država iz kojih dolazi većina njihovih muslimana da i u tamošnjim gradovima zvona smiju zvoniti. Možda bi to dovelo na globalnoj razini do toliko potrebnoga konsenzusa oko univerzalnih vrijednosti (tolerancija, uvažavanje drugoga i drugačijega, slobode mišljenja, sloboda prelaska iz jedne religije u drugu, pravo na ateistički pogled na život, uvažavanja prava žena…) bez koji nema zdravoga društva. Nažalost, nemaju oni hrabrosti za to. Mogli bi ugroziti vlastiti profit. E, pa kad je tako, pripremi se, Europo, za neka nova vremena. Možda i za vremena kaosa. Čemu onda strah od malo više islama u BiH, na nekom prostoru na kojem bi Bošnjaci bili većina? Uostalom sva ta igra oko Bosne i Hercegovine bazira se na strahu od „islamske državice“./HMS/
