Danas je Dan tzv. državnosti Bosne i Hercegovine. Država koja nije suverena, o kojoj njeni stanovnici nemaju temeljeni konsenzus žele li da ona uopće postoji, u kojoj je ekonomija nepostojeća ali zato mržnja buja, čije institucije ozbiljno ne doživljava doslovno nitko tko drži do sebe, danas na samo jednom, manjem, dijelu svoga teritorija obilježava svoj svojevrstan „rođendan“.
Dana 25. studenog 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izrečeno ono famozno da BiH nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. No, BiH danas ne pripada više svojim narodima nego su joj vlasnici raznorazni međunarodni mešetari u uskom savezu s dijelom sarajevskih političkih elita. Stanovnici BiH su samo statisti u tragikomediji koja se zove „država BiH“.
Oni koji su najglasniji u afirmaciji ZAVNOBiH-a, dakle, bošnjačke političke elite te pripadajuća im javnost i akademska zajednica, odavno već negiraju samu bit ZAVNOBiH-a a to je da BiH jednako pripada trima konstitutivnim narodima. To su praktično i dokazali tri puta nametanjem Sejde Komšića Hrvatima za člana Predsjedništva BIH te dva puta kroz formiranje federalnih vlada alijanse i platforme bez hrvatskih političkih predstavnika.
No to ne remeti bošnjačku politiku i javnost. Umjesto toga, stvara se privid da su Bošnjaci za ZAVNOBiH, dok istovremeno rade sve što je u njihovoj moći da taj isti ZAVNOBIH izigraju. Umjesto priznavanja ravnopravnosti konstitutivnih naroda, uporno se pokušava osporiti samo načelo konstitutivnosti kako bi se pokušalo entitet Federacija BiH pretvoriti u bošnjačko-muslimansku poludržavu u kojoj bi Hrvati bili prikazivani svijetu kao „bošnjačko cvijeće“ i dokaz bošnjačkog merhametluka, jer im se eto, ipak dozvoljava da fizički žive u muslimanskoj poludržavici u srcu Europe.
Srbi su davno prozreli takve igrice. Za Srbe danas ne postoji nikakav dan državnosti, oni nisu zainteresirani za BiH u kojoj će jedan narod i njegova politička elita tlačiti druge narode. Oni su svoj cilj u ratu ostvarili a to je entitet Republika Srpska koji je jamac opstanku Srba na prostoru današnje BiH. Država BiH je za njih samo prolazna faza a konačni cilj ujedinjenje sa Srbijom. Srbi svoje ciljeve ne kriju i jasno vode politike ka ostvarenju svojih ciljeva.
Jednako tako i Bošnjaci vode politike koje ih svakodnevno približavaju njihovom temeljnom cilju – pretvaranju FBiH u unitarni entitet. U međuvremenu su odustali od politike poništavanja postojanja dvaju entiteta na prostoru BiH i umjesto toga su se fokusirali na uništavanje načela konstitutivnosti – upravo onog načela koje je sadržano u ZAVNOBiH-ovskom „i srpska i muslimanska i hrvatska“.
Pojednostavljeno, bošnjačke elite frankenštajnski izjednačavaju bošnjački šovinistički nacionalizam s patriotizmom prema BiH.
Za to vrijeme Hrvati pokušavaju voditi nekakvu svoju politiku izgradnje države BiH koja se svodi na to da bošnjačke političare uvjeravaju da trebaju poštovati ono što je napisano u Ustavu BiH. Dok bošnjačka i srpska politika imaju svoje i minimalističke i maksimalističke ciljeve, hrvatska politika danas ima samo jedan cilj – kroz ustavan izborni zakon osigurati izbor legitimnih političkih predstavnika. A i to se radi mlako, traljavo i neuvjerljivo.
Dakle, i danas, toliko godina nakon ZAVNOBiH-a i ali i Daytona tri naroda imaju potpuno različite vizije države BiH. Srbi je ne žele, Bošnjaci je žele samo za sebe a i Hrvati vremenom postaju sve manje zainteresirani za opstanak BiH jer vide da njihovo zalaganje za srednji, federalistički, put između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma daje prilično slabe rezultate.
BiH je danas propala država s duboko podijeljenim društvom u kojoj stvarnu vlast imaju međunarodni činovnici, koju pljačka tko stigne i koja je zla maćeha gotovo svakom svojem stanovniku.
Danas se stoga nema što slaviti.
Dnevnik.ba
