Izborne noći rijetka su prilika kada otkrivamo kakvi su političari kao ljudi. Eufotični ili potučeni, bez posebne pripreme, političari u izbornoj noći često kažu ono zbog čega se kasnije kaju.
Dok su nakon lokalnih izbora 2020. dva politička lidera, Bakir Izetbegović i Milorad dodik redali kikseve, onaj treći, Dragan Čović, nije ni imao izborni stožer nego je mirno kući spavao.
Bakir je, sav smežuran, ispijen i slomljen, kroz zube priznavao poraz za porazom, a Milorad Dodik, u skladu sa svojim karakterom iznosio suptilne i manje suptilne prijetnje...
Za razliku od njih dvojice, a posebno mudrog Čovića koji je tek sutra dan održao pressicu u pozi kuma, jedan stranački lider morao se suočiti sa najvećim porazom karijere – Željko Komšić.
Stojeći ispred skupine stranačkih anonimusa, ostavljen od praktično svih koji su nešto značili, Komšić je nemušto mlatio o visokoj politici dok su novinari čekali njegov komentar rezultata lokalnih izbora.
Pokušavajući ublažiti evidentni krah Demokratske fronte, Komšić je izjavio da su tri načelnika koje su oni podržavali, uspjeli pobijediti. Naravno, ni jedan od tih načelnika nije DF-ov a dvojica čak i ne predstavljaju koaliciju s DF-om.
S obzirom koliko je obilazio BiH i vlastite općinske odbore, jasno je da Komšića lokalna politika nimalo ne zanima. To se vidi i po rezultatima ali i njegovim izjavama.
A razmjeri DF-ove katastrofe su ogromni.
Samo u Federaciji, DF nije prešao izborni prag u 26 od 57 općina gdje su nastupili. No, slikovitiji je podatak da su u 40 općina DF-ovci doživjeli apsolutni pad broja glasača i pad procenta osvojenih glasova.
I dok su se u Tuzlanskom kantonu odbori DF-a nekako i držali, a neki čak i rasli, u Sarajevu je krah epskih razmjera.
Nekoliko primjera iz sarajevskih općina:
Na prošlim lokalnim izborima DF je u Novom Gradu Sarajevu osvojio 4.771 glas, a sada jedva 1.000!
U općini Željka Komšića, DF je 2016. osvojio 4.251 glas, a sada okruglo 1.000 (još je nekoliko neprebrojanih mjesta).
Ukupno, u Kantonu Sarajevo, u kojem je Komšić za člana Predsjedništva 2018. osvojio nevjerovatnih 66.000 glasova, na lokalnim izborima 2016. osvojio je 21.055 glasova, da bi 2020. spao na tek oko 5.000 glasova!
Kada se pogleda ostale kantone, DF nije doživio ni približno velik pad kao u Kantonu Sarajevo, što se može dovesti u vezu s dva faktora – kazna birača na Komšićevo rušenje vlasti šestorke i na generalni pad komšićevog kredibiliteta u javnosti.
DF je tako ostao jak u Olovu, Čeliću, Bosanskoj Krupi (gdje su mu dodijelili i titulu počasnog građanina), Doboj Jugu... Ovo su bitno manje općine od 2016. kada je DF bio najjači u Vogošći, Novom Sarajevu, Bosanskoj Krupi, Sarajevo Centar, Sanskom Mostu, Novom Gradu Sarajevo, Starom Gradu Sarajevo, Ilidži...
Kako bi amortizirao evidentnu političku propast Demokratske fronte, Komšić je pristupio starom folu – izigravanju nacionalne važnosti samog sebe.
Ovlaš spominjući loše rezultate izbora, Komšić je istaknuo „važne političke bitke koje tek predstoje“ a u koje su, jel, daleko važnije od nekakvih seoskih izbora. Tako javnosti Komšić daje do znanja da je njegova stvarna važnost u stolici Predsjedništva gdje će on svojim vještim političkim manevrima spasiti Bosnu od njenih neprijatelja...
Komšićeva lagodnost u stalnim kadrovskim osipanjima DF-a i izbornim porazima ustvari pokazuje da je stranka tek mehanizam njegovog osobnog političkog plasmana.
Od osnivanja stranke 2013. Komšić je pokazivao visoku nonšalantnost u stranačkim poslovima. Stranka bi ulazila i izlazila iz vlasti prema njegovim osobnim dogovorima sa SDA pa je sasvim logično da se nikakva ozbiljna stranačka struktura s takvim čovjekom i nije mogla uspostaviti.
Propast DF-a s radošću je dočekana u široj javnosti, posebice hrvatskoj.
Istovremeno, Hrvati naivno misle da je propast DF-a udarac za Željka Komšića. Na njihovu žalost, to jedno s drugim nema veze.
Kao što se može vidjeti iz ranijeg podatka, DF je ne lokalnim izborima 2016. u kantonu Sarajevo osvojio 21.000 glasova, a samo dvije godine poslije 66.000. Ovdje se ne radi o nekom zapaženom terenskom razvoju DF-a, niti o nekom generičnom rastu stranke.
Ovdje se isključivo radi o logistici SDA koja je Komšiću „nabacila“ potreban broj glasova kako bi bio njihov član u Predsjedništvu BiH.
Zato Komšić hladno čita poražavajuće podatke Demokratske fronte i zijeva od dosade dok njegovi ljudi gube pozicije jer zna da njegova pozicija ne ovisi od suboraca nego isključivo od plasmana Bakira Izetbegovića.
A upravo je on u izbornoj noći pokazao da stvari ne stoje dobro.
Nakon kraha u sarajevskim općinama, Izetbegovića čekaju još dva poraza. Prvo će biti smijenjena SDA iz Kantona Sarajevo, što je zlatna koka svake bošnjačke stranke. A onda će se (vjerojatno) razići i sa Semirom Efendićem, najjačim načelnikom općine kojeg SDA ima.
SDA više nema ni legitimiteta ni energije za formiranje vlasti u Federaciji BiH, tako da se pozicija Izetbegovića u fotelji predsjednika SDA ozbiljno ljulja.
Lojalnih ljudi bit će sve manje, i bit će sve više onih koji će se kroz različite sukobe nastojati što bolje pozicionirati za Izetbegovićev neminovni pad. Kada će se to dogoditi nije ni bitno, ali će se dogoditi. Jer ništa se drugo ne može dogoditi.
Najlojalniji Izetbegovićev sluga ostat će Željko Komšić.
A koga zanima kako izgleda novi bošnjački lider, neka pogleda sve govore predsjednika stranaka. Samo jedan ima kapacitet, karizmu, hrabrost, odlučnost i sposobnost da to i postane.
