Piše: Tvrtko Milović

Koliko se moglo vidjeti prema reakcijama na portalima i društvenim mrežama, i naravno kroničnom odsustvu bilo kakve kritičke misli prema takvoj vrsti komunikacije, možemo smatrati da je bošnjačka javnost generalno zadovoljna Komšićevim komšićevskim odgovorom Milanoviću.

Trenutno, ništa ne ukazuje na to da će se bošnjačka politika prema Hrvatima u BiH mijenjati, pa možemo očekivati da će se odnosi službenog Zagreba i službenog Sarajeva nastaviti pogoršavati.

Nesposobnost bošnjačke elite da analizira svoje poteze i prepozna posljedice svoje politike nije od jučer.

Kada je 2006. Željko Komšić prvi put oduzeo Hrvatima mogućnost na legitimno predstavljanje u Predsjedništvu BiH, politički odnosi u BiH kao i između Sarajeva i Zagreba bili su bitno drugačiji.

U Hrvatskoj je predsjednik bio Stjepan Mesić koji je bio redovit gost u Sarajevu, dok Hrvate u BiH nije obišao niti jednom u svoja dva mandata.

Premijer je bio Ivo Sanader koji je u tom trenutku aktivno radio na uklanjanju Dragana Čovića i preuzimanju HDZ-a.

Sanader je logistički (a moguće i financijski) podržavao raskol u HDZ BiH držeći stranu Boži Ljubiću i novoosnovanom HDZ1990.

U samoj BiH, Čoviću su se kao na traci raspadali općinski odbori a HDZ 1990 je bivao sve jači. U to vrijeme je politički živ bio i Krešimir Zubak, te je kao takav još uvijek bio iskoristiv političkom Sarajevu. U uzlaznoj putanji je bio i HSS Marka Tadića.

Kada se pogleda ta 2006., HDZ BiH nikad nije imao težu poziciju. U Hrvatskoj je imao dva snažna protivnika, a u BiH tri manje-više ozbiljne opozicijske stranke. Na bošnjačkoj strani HDZ BiH tek je do jedne razine mogao računati na podršku Tihićevog SDA. I to ovisno koliko je slab. Što slabiji HDZ- to je podrška Tihića bila jača.

Ne treba zanemariti ni to da je Čović u studenom 2006. bio mjesec dana u pritvoru Suda BiH, kao i to da je od međunarodne zajednice još uvijek bio pod sankcijama za obavljanje javnih funkcija.

Te 2006. godine, kao i ranijih godina, HDZ BiH bio je sasvim drugačija stranka od HDZ-a kakvog danas znamo. Herceg Bosna se nije spominjala, Treći entitet bila je zabranjena tema, zastave hrvatskog naroda se nisu mogle vidjeti ni u jednom uredu hrvatskih dužnosnika, Mati Bobanu se na grob išlo isključivo u privatnom aranžmanu…

Da su bošnjačke elite tada imale imalo pameti, mogle su postići bilo kakve ustavne reforme sa HDZ kao partnerom.

Umjesto toga, oni su se odlučili za Željka Komšića!

Četrnaest godina poslije, premijer Hrvatske očitava bukvice bošnjačkim liderima, indirektno im poručuje da nema ništa od EU. Predsjednik je još direktniji – javno poručuje da nema ništa od NATO-a.

HDZ BiH nikad nije bio jači.

Opozicija ne postoji. HDZ zauzima najvažnije poluge izvršne i zakonodavne vlasti. Međunarodna zajednica na Čovića gleda kao na partnera. Optužnica više nema. Čović je čak i kao izaslanik Doma naroda diplomatski aktivniji od člana Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“. Saveznika ima gdje god krene… Na koncu, Čović na svojoj strani ima Rezoluciju EU o načelima federalizma i presudu Ustavnog suda BiH o legitimnom zastupanju konstitutivnog naroda.
…
I tako, nakon 14 godina „ulaganja“ u Komšića, i više od pola milijuna glasova na svom kontu, Komšić nije u stanju dobaciti dalje od uvreda na račun Predsjednika susjedne države.

Ovakvo traćenje vremena, resursa i političkog kredibiliteta ne bi izdržale ni daleko veće i bogatije nacije, ali ni institucionalno posloženije države.

Potpuni nedostatak samokritičnosti kojem svjedočimo u javnom prostoru (s tek nekoliko pojedinaca izuzetaka) govori nam da će Bošnjaci „gurati“ Komšića još 14 godina ako treba.

On će dobiti koliko god bude trebalo glasova a status quo će se držati još stoljeće sve kako bi se tjerao neki inat.

Jer, društvo koje krivicu za vlastiti jad uporno vidi u drugome, i ne može imati ništa bolje od Željka Komšića na čelu.

Dnevnik.ba