Da ponovim po tko zna koji put: nema zahvalnijeg posla u Bosni i Hercegovini od onoga kolumnističkog, tema na pretek, uglavnom u rasponu od bizarnih, pa do onih manje bizarnih. Protekli tjedan bilo se teško odlučiti između dvije, podjednako bizarne teme, što naravno nije prvi put.

Piše: Josip Mlakić, Bljesak.info

Pođimo redom. Prva tema koja me zaokupila su “seksi izjave” notornog Selme Cikotića, ministra sigurnosti u Vijeću ministara, koji je gorući problem bosanskohercegovačkog društva, migrantsku krizu, sveo na priču o turizmu i vanpasionskoj potrošnji. Došli su odnekle neki ljudi u Bosnu i Hercegovinu ostaviti nam tu svoj novac, a mi nezahvalni kakve nas je Bog dao hoćemo kruha nad pogačom.

Sada je i zadnjim naivcima definitivno jasno da od rješenja migrantske krize po bilo kojem modelu, pa ni po onome koji je zagovarao Fahrudin Radončić neće biti ništa. U kojem smjeru će se razvijati situacija u Unsko-Sanskoj županiji, koja puca po šavovima, ostaje da se vidi. A perspektive nisu nimalo sjajne, od najavljenog zatvaranja Unsko-Sanske županije, pa do samoorganiziranja lokalnog stanovništva i uzimanja pravde u svoje ruke. A takvih smo se scenarija 90-ih itekako nagledali.

Kako se rješava matematička jednadžba s dvije nepoznate? Vrlo jednostavno. Imate dvije jednadžbe s dvije nepoznate koje se najprije svedu na jednu jednadžbu s jednom nepoznatom, pa se onda cijeli problem riješi elementarnom matematikom. Selmo Cikotić je napravio nešto slično. Sveo je migrantsku krizu na turizam, ubacio je u tržišnu nišu, i problem je riješen sam po sebi. Lova čini čuda? Ili je barem činila?

Pa ako je to tako, onda Selmo Cikotić može krenuti korak dalje, elegantno riješiti tu krizu do kraja, dovoljno je samo neznatno unaprijediti “bugojanski model”: smjestiti migrante ispod tribina nogometnog stadiona bihaćkog Jedinstva, njih deset tisuća, i naplatiti im smještaj. Deset tisuća puta, šta ja znam, recimo po dvadeset eura, to je otprilike dvjesto tisuća eura dnevno. Sad izračunajte koliko je to na godišnjem nivou. Dovoljno je samo svuda po zemlji umjesto “Cimer fraj” postaviti putokaze za “Stadion fraj” aranžmane, i eto ti ekonomskog procvata. Mogla bi Bosna i Hercegovina čak i uvoziti “turiste” iz Srbije ili sa Zapada. “Kad je dernek, nek i hala gori”, što bi rekao Avdo Sidran.

Drugi slučaj o kojemu je riječ vezan je za Milorada Dodika, dežurnog bosanskohercegovačkog troublemakera. Radi se o stanovitom dokumentu koji su Milorad Dodik i Željka Cvijanović uputili Aleksandru Vučiću, te je za ovaj tjedan najavljen sastanak između Vučića s jedne i Cvijanovićke i Dodika s druge strane, a na kojemu će biti riječ o spornom dokumentu. Odmah su se digli na stražnje noge agilni “bosanski patrioti”, jer navodno Dodik i Cvijanovićka daju Vučiću svoja ovlaštenja da Republiku Srpsku koristi kao jokera prilikom pregovora o statusu Kosova koji će se održati u Washingtonu. Sudeći po odsustvu reakcija sa srpske strane, u dokumentu je vjerojatno upravo o tome riječ. Sličan scenarij nije nikakva novost. Međutim, ovaj put je pao u nezgodno vrijeme, prije spomenutog Vučićeva odlaska u Washington i uoči bosanskohercegovačkih lokalnih izbora koji se trebaju održati za par mjeseci.

Dežurni “politički analitičari” u Bosni i Hercegovini Dodikov su dokument lakonski protumačili nadolazećim izborima, što itekako ima smisla. Dodik uoči svakih izbora lansira slične teze, sjetimo se samo silnih najava referenduma o odcjepljenju Republike Srpske. Ništa novo, rekli bismo. Međutim, ovaj put treba biti oprezan. Kad se cijeli slučaj pažljivo promotri, nas prvenstveno, uključujući i zapjenjene “bosanske patriote”, trebaju brinuti dvije stvari.

Geopolitičke okolnosti su bitno izmijenjene u odnosu na raniji period u kojemu su Amerikanci koristili isključivo taktiku “zavrtanja ruku” od koje, uzgred, još uvijek ne odustaju, ili se tek radi o kupovini vremena kojega ova zemlja već odavno nema. Ta taktika izazvala je samo kontraefekte, cementiranje Dodika kao jedinog releventnog sugovornika iz Republike Srpske, koji tamo, kao rezultat toga, ima šire ovlasti od Aleksandra Lukašenka. Upravo je pozicija Milorada Dodika drugi razlog za brigu, jer je ostao kao jedini relevantni sugovornik međunarodnoj zajednici. Oporba u Republici Srpskoj blago je u Gospodinu preminula već poodavno, samo im to još nitko nije javio.

Još ako tome pridodamo poziciju Aleksandra Vučića, karikaturalnog srpskog Putina, koji sa svojim “naprednjacima” drži Srbiju u šaci čvršće negoli Putin Rusiju, stvar postaje još ozbiljnija. Ljudi poput Vučića i Dodika, s neograničenim i gotovo diktatorskim ovlastima, dosada su američkoj politici bili dragocjeni, tako da SAD zasigurno neće učiniti ništa da oslabe poziciju Aleksandra Vučića s kojim Dodik po definiciji ide u paketu. A jedina kompenzacija za gubitak Kosova koju bi on mogao politički preživjeti je Republika Srpska.

Nedavno je Eric Nelson, američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini, dao intervju za Glas Amerike, o kojemu je bilo riječi u kolumni Emira Imamovića. Od Nelsona nismo čuli ništa novo, ništa što dosad nismo čuli bezbroj puta. Ono što je meni u tom intervju najzanimljivije je to da Nelson niti jednom riječju nije spomenuo što on konkretno misli o tome da se Bosna i Hercegovina, odnosno susjedna Republika Srpska, već godinama koriste kao talac nerješivog kosovskog pitanja, što je političko pitanje broj jedan u ovoj zemlji, ne samo danas, već od trenutka kad je većina zemalja u svijetu priznala neovisnost Kosova.

U ranijim slučajevima, prilikom Dodikovih najava o referendumu, na primjer, međunarodna zajednica je papagajski ponavljala fraze o nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Ovaj put je i to izostalo. Treba li nas to barem donekle zabrinuti? Na žalost treba. Nelson je u svom intervjuu spominjao amandmane na dejtonski Ustav Bosne i Hercegovine, kao logičnu nadogradnju Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je puka utopija. Radi se o nečemu što američka politika nije uspjela nametnuti niti u vrijeme dok je bila daleko moćnija negoli danas, prije petnaestak godina na primjer.

I ranije je bilo riječi o nečemu sličnom, treba se samo prisjetiti svih onih jalovih priča o Deytonu 2. Što je, onda, logičan nastavak “Daytona”? Treba poći od toga da je glavno nasljeđe Dejtonskog mirovnog sporazuma zaustavljanje rata i ozakonjenje etničkog čišćenja. Ako rat ostavimo po strani, onda je jedino logično da se ti nepromjenjivi i nezaustavljivi procesi etničke homogenizacije dovedu do kraja. Pitanje je samo hoće li se to raditi po Cikotićevom, “bugojanskom modelu” ili na neki drugi način, kakvim sporazumom, u Washingtonu, na primjer.