Srijeda je i nema škole. Učiteljica je rekla da svi koji idu s roditeljima Sv. Ivi u Podmilačje ne moraju doći na nastavu. Nije došao cijeli razred.
Mi idemo autom. Mama, tata, brat, baka, jedan rođak i ja. Dugo smo se vozili i bilo je puno auta – nisam nikad toliko auta vidjela u životu. Crvenih, crnih, bijelih, čak sam i jedan žuti vidjela. U Travniku nema žutih auta osim jednog dugog koji vozi radnike, tako mi je baka rekla. I kaže da to nije pravi auto nego kombi. Kad mi budemo četvrti osnovne, pričaju, da ćemo ići u Sarajevo na Vrelo Bosne kombijem i da ćemo posjetiti Zemaljski muzej. U Podmilačju ima puno tih patuljastih kombija i još nekih većih a dužih – oni su k’o pravokutnici. Njih ne volim crtati. Ne volim ništa što je matematika.
Mama je ponijela hranu u onoj korpi od drveta koju u crkvu nosimo samo kad je Uskrs i nikad više jer se ona ne smije zaprljati i mora uvijek biti čista jer je to, kaže mama, korpa za crkvu, a tamo ne smije ništa prljavo, ružno, oštećeno. Baka kaže da bi nam se svi smijali kad bismo donijeli u ružnoj korpi i onda smo i Sv. Ivi ponijeli tu našu korpu za Uskrs. Ali moramo paziti, kaže mama, da bude na nekoj velikoj kuhinjskoj krpi na zemlji, da ne uđe zemlja u nju.
Baka nam je rekla da moramo biti mirni i slušati na misi dok svećenik govori. Bratu je bilo dosadno – stalno se, kaže tata, vrtio i okretao, smijao, dobacivao drugoj djeci. A to koliko je djece bilo – k’o cijela naša škola zajedno. Bilo je more djece i malo me bilo strah, ali sam bila sretna jer u tom moru nisam vidjela ove iz razreda. Kad se molio Oče naš, ja sam šaputala Sv. Ivi da me čuva od djece iz razreda ako krenu za mnom i ulove me i tuku. Učinio je čudo i nikog nisam vidjela… samo te nepoznate ljude – neki su bili nekako odsutni i daleko, k’o da nisu u Podmilačju, a neki baš radosni. Kao moja mama. Ona se stalno smiješila i nekoliko puta teško uzdahnula. Ona uvijek uzdahne kad ide ono “koji je govorio po Prorocima”. Nisam je nikad pitala tko su Proroci, to je valjda samo za odrasle da znaju. Možda mi kaže kad narastem. Nije mi još rekla kako se peku bataci – kaže – to ću ti reći tajnu kad narasteš.
Puno je tajni koje mi mama obećava otkriti i moram čekati da narastem. Sad me zanima, hoće li Sv. Ivo pomoći, kad narastem, da me tada nitko ne tuče? I tko su Proroci, jesu li to neki ljudi koji nikad nisu bili djeca? Imam osjećaj kao da oni ne tuku nikoga.
jergovic.com/ Gloria Lujanović
