Prije 27 godina Anici Jurić na kućnom pragu tzv. Armija BiH ubila je trojicu sinova i supruga, a nju i nevjestu ranila

       „Sinovi su mi ostavili svoja srca“, riječi su ovo Anice Jurić, prognanice iz sela Kovači u općini Kakanj koje je izgovorila sad već davne 1998. godine boreći se s neizmjernom boli i tugom,  dok je trajala ekshumacija tijela njezinih trojice sinova i supruga u selu Grmače.

Neizmjerna tuga

Anica Jurić u samo jednom danu, 13. lipnja 1993. godine ostala bez trojice sinova, Stjepana (25), Ljubomira (21) i Dragana (20) te supruga Jure koji je imao 52 godine kad je ubijen. I sama Anica ranjena je kao i njezina nevjesta. Bol koju osjeća zbog gelera koji su joj ostali u nogama neusporediva je s boli i prazninom u njezinom srcu i duši zbog gubitka sve troje svoje djece i supruga, u samo jednom jedinom danu.  S teretom neizmjerne tuge koju ova žena nosi punih 27 godina, Anica će i ovog 13. lipnja upaliti četiri svijeće i pomoliti se za duše svojih sinova Stjepana, Ljubomira i Dragana te supruga Jure. Sva četvorica pokopana su na katoličkom groblju Grmače. „I ove ću godine otići na njihove grobove, pomoliti se, upaliti svijeću. Ne daj Bože više nikad i nikom da se ovo dogodi i da to toliko godina živi bez svoje djece“, kazuje nam Anica koju smo zvali uoči godišnjice stradanja njezinih sinova i supruga. Ova 73-godišnjakinja živi na relaciji Hercegovina- Središnja Bosna. U Mostaru joj je unuka Lidija, a u Busovači ima brata i rodbinu. „Nažalost moj unuk Ivo morao je za Njemačku jer za njega ovdje nije bilo posla. Tuga je to velika, na dušu svima koji su mu mogli pomoći u pronalasku posla, a nisu. Za svoje unuke živim jer su sve što mi je ostalo od mojih sinova“, ispričala nam je Anica. Na povratak u Kovače ne pomišlja jer kaže u njezinom selu, susjednim Grmačama kao i okolnim selima još niti jednog hrvatskog povratnika nema. Oni koji su ih u ratu protjerali, tzv. Armija BiH i bošnjački politički vrh odradili su „dobar posao“. Aničino kao i okolna sela etnički su očišćena. No, sela i kuće moguće je obnoviti. Ono što se vratiti ne može su životi.

Zločin bez kazne

Posebno boli činjenica da su zločini nad Hrvatima Kaknja pa tako i Aničinim sinovima i suprugom ostali nekažnjeni. „Znam ja da meni ništa ne može vratiti moju djecu i muža, ali bi mi puno značilo da se onog tko ih je pobio izvede pred lice pravde. Svjedočila sam ja u Haagu, nekoliko puta i u Sarajevu, ali pravde nigdje. Svjedočit sam spremna kad god zatreba, nek'  zločince stigne zaslužena kazna“, kaže nam Anica Jurić, majka kojoj su u samo jednom danu pred njezinim očima, na kućnome pragu, pripadnici tzv. Armije BiH ubili trojicu sinova i supruga. Osim pravde koja se za Anicu Jurić čini nedostižnom, boli je kaže i što malo koga od predstavnika njezinog naroda zanima kako je.

„Samo da me se netko sjeti“

 „Ne treba meni ništa, ali značilo bi mi da me se nekad netko sjeti, nazove barem i porazgovara samnom. Lakše je kad teret tuge podijelite s nekim“, zaključuje svoju tužnu životnu priču Anica Jurić, jedna od majki čije ime treba izgovarati uz ogromno poštovanje za njezinu žrtvu i način na koji nosi svoj križ punih 27 godina. Njezino bi ime svaki Hrvat u BiH ali i Hrvatskoj morao znati. A malo ih se sjeti , čak i na godišnjicu stradanja koju ova žena obilježava skromno, sama s neizmjernim bolom i dubokom tugom koju može zamisliti samo majka koja je ostala bez djeteta. Anica ih je u samo jednom danu izgubila troje.

10 000 Hrvata protjerano

Na dan kad su Anici Jurić ubijeni sinovi i suprug, iz Kaknja je protjerano 10 tisuća Hrvata, a u nekoliko dana njih 14 tisuća ukupno moralo je napustiti svoje domove.

Tri Korpusa tzv. Armije BiH 22 hrvatska sela sravnili su sa zemljom, ubijena su 22 civila i 102 pripadnika Brigade HVO-a „Kotromanić“. Stradali su pokušavajući obraniti svoje domove i obitelji. Misom  za poginule branitelje i civilne žrtve rata koja je služena u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci,  te polaganjem pred središnjim spomen obilježjem u ovom mjestu, obilježavanje godišnjice stradanja i progona Hrvata iz Kaknja i Kraljeve Sutjeske i ove je godine upriličeno 12. lipnja. Obilježavanju su se pridružili i hrvatski politički predstavnici.

„Okupili smo se sedamnaesti put po redu da obilježimo 27. godišnjicu mučkog stradanja poginulih branitelja i civilnih žrtava rata. U nama još žive sjećanja na ta teška vremena, vremena progonstva, nasilja i zločina. Spomenemo se tih vremena sa žalošću, jer je izgubljeno puno mladih života i civila.  Danas osjećamo i ponos lijepog i plemenitog što nam je njihov život ostavio i podario. Njihova žrtva oplemenjuje i nas. Oni su dali svoj maksimum, svoje živote. I to su mogli samo hrabri ljudi velikih ideala, iz ljubavi prema čovjeku, svome narodu i Domovini.“, kazao je samostanski gvardijan fra Željko Brkić u prigodnoj propovijedi.

Ap/artinfo.ba