Priopćenje
Povodom obraćanja Dunje Mijatović, visoke povjerenice za ljudska prava Vijeća Europe
„Ljudi su često nerazumni, nelogični i sebični. Pa ipak im oprosti.“
Povodom izjave Dunje Mijatović, visoke povjerenice za ljudska prava Vijeća Europe, o misi u sarajevskoj katedrali posvećenoj žrtvama bleiburške tragedije, izražavamo zabrinutost zbog „šamara idealima i načelima“ ljudskih prava i konvencija posvećenih zaštiti ljudskih prava svakog čovjeka, a ne ponekih ili pojedinih.
Imajući u vidu da Opća deklaracija o ljudskim pravima promovira pravo na život kao vrhovnu vrijednost bez čijeg poštivanja su sva ostala prava ništavna, podsjećamo da se veo tajne sa svih masovnih kršenja ljudskih prava i ubojstava mora skinuti, pa tako i onaj kojim se gotovo cijelo stoljeće prikrivaju zločini počinjeni u ime „antifašizma“. Sukladno tomu treba naglasiti da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. Kako čitamo u Deklaraciji: „Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu. Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja sukladno zakonu.“ I konačno, svi u svakom trenutku moraju biti pred zakonom jednaki s pravom na jednaku pravnu zaštitu bez diskriminacije. Ovo su temeljna načela koja svaki visoki povjerenik za ljudska prava u svakom trenutku mora imati u na umu i za njih se bezrezervno zalagati. No, ukoliko se dogode masovne smrtne presuda bez suđenja, brojna smaknuća zarobljenika na licu mjesta i nakon prestanka rata, onda je to zločin bez presedana. Zbjeg razoružanih vojnika poražene vojske koji je napuštao svoju zemljuuoči i nekoliko dana nakon okončanja rata, zbjeg u kojem su bili i žene, djeca, maloljetnici, starci, bolesnici iz bolnica, jeste zbjeg koji je prema Ženevskoj konvenciji iz 1929. godine morao biti zaštićen. Podsjećamo dau članku 3. ove konvencije stoji da civiliziran narodi moraju poštivati princip stroge zabrane „izricanja i izvršavanja kazni bez prethodnog suđenja pred redovito ustanovljenim sudom”.
Novija povijest nam je, nažalost, ostavila u nasljeđe dugo prikrivane tragove krvavog obračuna iz osvete koji je počinila pobjednička vojska, nipošto kroz ekscese i nedisciplinu nego na planski i sustavan način. Dakako da u svijesti mnogih ljudi nije lako pomiriti povijest u koju smo svioduvijek bili dobro upućeni, slavnu epopeju antifašizma i narodno-oslobodilačke borbe, i povijest koja je bila zabranjena i o kojoj se ništa nije smjelo znati. Međutim, nepoznavanje te druge povijesti danas ne može više biti izlika, a kamoli opravdanje da se tisućama bezimenih žrtava uskrati čak i sjećanje i molitva. Ako je nekada trebalo velike hrabrosti i odvažnosti da se nešto o bleiburškoj tragediji uopće dozna, ako je trebalo izuzetne upornosti povjesničara i istraživača ili neugasive nade onih koji usprkos svim svojim nastojanjima nikada ništa o svojim bližnjima nisu uspjeli saznati, danas pored toliko objavljenih dokumenata i napisanih knjiga za priznanje prave istine, osim dobre volje i stava bez predrasuda, ne treba više ništa.
Upravo se od boraca za ljudska prava, od onih koji se beskompromisno zalažu za poštivanje ljudskog dostojanstva i povijesno stečenih sloboda, ukupnih tekovina pravne države i vrijednosti demokracije, očekuje da razobličavaju i ukidaju nametnute ideološke zabrane, pogotovo kada je riječ o masovnim zločinima. Najmanje što se moglo očekivati od nekoga tko obnaša visoku dužnost povjerenice za ljudska prava Vijeća Europe jeste da ponovo afirmira dogmatsku i nekritičku interpretaciju povijesti, da dovede u pitanje slobodu vjere i ispovijesti te čak pokuša staviti katoličku crkvu Bosne i Hercegovine na stup srama. Nikakvo neznanje o katoličkoj vjeri tu ne može biti isprika. Misa nije nikada bila niti može biti „slavljenje onih koji su podržali fašistički ustaški režim“. Misa slavi život i traži oprost grijeha svima. Ne samo nekima.Misa nije niti može biti „dodatni napad na žrtve fašističko ustaškog režima“ jerje posvećena svirepo ubijenima kojima je u slijepoj osveti uskraćeno pravo na život. Misa nije niti može biti „šamar načelima antifašizma kojima su izgrađene sve europske zemlje“, jer je „antifašizam“ taj šamar samome sebi u jednom mračnom trenutku povijesti zadao, a sve tragove o tomu duboko zakopao od očiju javnosti. Misa nije niti može „nanijeti ozbiljan udarac u regiji“ jer takvi udarci dolaze iz grla i djela onih koji prosvjedujući ”protiv fašizma” stavljaju plakate obješenih Sarajlija na zid katedrale u Sarajevu, koji sjekirom prijete kardinalu Puljiću ili koji ga javno nazivaju najgorim imenima.
Istina je da se „politički i vjerski lideri moraju suzdržati od poduzimanja koraka koji jačaju podjele i netrpeljivost“. Upravo imajući to načelo u vidu iz sarajevske katedrale su javnosti poslane riječi: „Ne molimo samo za Hrvate katolike, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima i vjerama koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora. Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabilježiti sva tragedija koja je učinjena nevinu čovjeku bez obzira koje vjere ili narodnosti bio.“
Od gorljivih zastupnika ljudskih prava, a pogotovo od visokih dužnosnika čija je to profesionalna i ljudska obveza, očekujemo oštre reakcije na svaku ugrozu temeljnih prava vjernika, u ovom slučaju katolika, temeljnih prava jednog naroda, u ovom slučaju Hrvata, što vidimo u javnosti da je, nažalost, izostalo. Nasuprot tomu, vidimo ideološko svrstavanje i dogmatsko priklanjanje kojim se zalaganje za ljudska prava na nedopustiv način instrumentalizira.
