Izvor fotografije: Prometej.ba/L.R.Š.

Moj je život počeo puno prije nego sam se rodio. Kao i svačiji, uostalom. Prije mene su bili moji roditelji, prije njih njihovi, i tako skroz do Adama i Eve. I zato kad razmišljam o sebi, često se dogodi da odem tamo gdje me nikada nije bilo. Odnosno jest, ali kao što rekoh, u formi mogućnosti, ne u formi zbiljnosti, koji se dogodi pri činu začeća ili rađanja, ovisi koga pitate. Ne, neću se ispričavati zbog filozofskih opaski i pretjerane refleksivnosti. Previše sam se puta u životu zbog toga ispričavao, valjda se sa ovih dvadeset i šest godina na leđima mogu pomiriti s time da me filozofsko mišljenje suviše prožima. Homo philosophicus. Tako je, lakše se diše i živi kad se čovjek pomiri s nečim bremenitim. A sad krenimo ponovno.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba

Odrastao sam u pitomom slavonskom selu. Proveo sam tamo prvih osamnaest godina života, nakon čega sam tri godine proveo studirajući u glavnome gradu države koja na geografskoj karti izgleda kao da jede Bosnu i Hercegovinu. Studirao sam, naravno, filozofiju. I religijske znanosti, ne manje bitno. Nakon toga sam proveo tri godine u zapadnoj Europi studirajući teologiju. I religijske znanosti, da ne zaboravim spomenuti. Prije nešto više od godinu dana sam se vratio doma u Sarajevo kako bih studirao demokraciju i ljudska prava. Kako bolan, doma, što nisi ti iz Slavonije? No, krenimo još jednom ispočetka.

Iako su mi većina predaka iz Slavonije, barem koliko ja znam, s izuzetkom bake s mamine strane koja je bila mađarskog podrijetla, neka čudna sila me već dugo vremena vuče da se vežem za zavičaj baš onoga koji je došao iz Bosne. Odnosno za pradjeda koji je početkom prošloga stoljeća napustio kreševska brda u potrazi za boljim životom u Slavoniji, koliko god to danas nadrealno zvučalo. Priča kaže da je svaki mjesec slao vreću brašna svojima u Bosnu kako bi se prehranili. Poslije je otvorio ciglaru pored koje je moj otac sagradio kuću u kojoj sam odrastao. Nisam nikada upoznao pradjeda, neki kažu da je i bolje da nisam.

Onaj tko je odigrao ključnu ulogu u buđenju Bosanca u meni je svakako bio djedo Ivo, sin spomenutog pradjeda. Je li to bilo zbog sevdalinki koje je znao pjevati kad bi se vraćao iz vinograda? Ili zato što je često znao reći mašala kad bih mu rekao neku dobru vijest? Ili zato što je, onako glavat i smrknutoga lica, izgledao 'ko pljunut' našim preostalim bosanskim rođacima koje smo viđali svakih nekoliko godina? Ne znam točno, vjerojatno sve to pomalo i prvenstveno zato što je bio čovjek, u pravom smislu te riječi. Tvrdi marksist do svojih zadnjih dana. Vjerojatno nikada ne bih bio naginjao lijevo da nije bilo njega. Čak je sliku velikoga vođe vratio na zid nekoliko godina prije nego je preminuo. Mislim da je uklonjena na bakinu intervenciju idući dan. Bogami, kad dobro razmislim, bio je jedan od onih s kojima sam se mogao upustiti u intelektualnu raspravu na ovaj ili onaj način. Sve do onih zadnjih dana, kada sam mu izmučenom na samrtnoj postelji rekao - „pa djedo, mi počnemo umirati onoga trenutka kad se rodimo.“ Instantno i posve ozbiljno mi je uzvratio da se ne nadmudrujem s njim u tim trenucima. Jedna od bitnijih, ako ne i najbitnija lekcija koju sam naučio u životu.

Bosanske iskrice koje je djedo upalio u meni su se počeli razbuktavati kad sam upoznao bosanske franjevce. Prvi susret s njima je bio kroz časopis Jukić. Tako ljudsko, suviše ljudsko. U to vrijeme sam studirao filozofiju, i religijske znanosti jelte, kod isusovaca u Zagrebu. Provodio sam puno više vremena od ostalih studenata u ogromnoj usamljenoj čitaonici nakon svakodnevnih predavanja i dopali su mi u ruke razni časopisi koje bih zapazio krajičkom oka sa svoga stola. Tako sam jednom zapazio Jukića. Jedan od prvih brojeva koje sam otvorio je bio onaj iz 1980. A unutra na prvoj stranici velika posveta Titu nakon njegove smrti četvrtoga svibnja. Datuma na koji sam se rodio. Onda sam otvorio sekciju s poezijom, a unutra motivi vina i pijanstava, ženskih gaćica, bludništva, grijeha ovih ili onih. Bože mili, kud sam zašo! Budući da sam u to vrijeme studirao kod isusovaca, beskrajno pedantnih i opreznih učitelja nesklonih improvizaciji, otvoriti ovaj časopis je bilo kao ući u neki drugi svijet. Vječno zahvalan hrvatskim isusovcima na učenju asptraktnog mišljenja, religiju na ljudski način ipak ne bih znao bez bosanskih franjevaca.

U otprilike to vrijeme se pojavio i fra Mile, gotovo od nikuda, na simpoziju o srednjovjekovnoj filozofiji kod mojih isusovaca. Tada sam prvi put uživo slušao bosanskog franjevca. Kao da je tek izašao iz birtije, nesputan pravilima ponašanja i retorike, snažno gestikulirajući rukama dok je pričao o Hegelu, Kantu i Dunsu Škotu. Naprosto je bilo nemoguće prestati se kreveljiti od smijeha dok je izlagao posve ozbiljnu filozofsku problematiku. Nedugo nakon tog simpozija sam objavio svoj prvi prikaz knjige u znanstvenom časopisu, baš prikaz knjige o slobodi i nužnosti u filozofiji Dunsa Škota koju je uredio fra Mile. Sloboda je uzvišenija od nužnosti jer proizlazi iz volje, a nužnost iz razuma. Dakle, volja je uzvišenija od razuma jer je neodređena, a razum određen. Istovremeno s tim prvim objavljenim radom se poljuljala moja neuvjetna privrženost svetom razumu i anđelima apstraktnih kategorija. Od Boga filozofa do Boga potlačenih i siromašnih. Tako sam, dobrim dijelom i zbog bosanskih franjevaca, otišao studirati teologiju, i religijske znanosti, u pitomi belgijski sveučilišni gradić, europski centar teologije oslobođenja.

Da, moja zadnja stanica pronalaska Bosne je bila Belgija. Od svih mogućih tema na svijetu za pisanje diplomskog rada i profiliranja sebe kao akademskog teologa ili religiologa (u to vrijeme sam hodao po liniji normativnosti i deskriptivnosti, u međuvremenu se ništa nije promijenilo) ja sam se eto odlučio pisati o bosanskim franjevcima i njihovom Svjetlu Riječi za vrijeme rata u BiH. Još se i danas pitam, zašto mi đavo nije dao mira? Zašto idem pisati o ratu o kojemu pojma nemam? O ratu o kojemu si toliko puta slušao, ali ipak ništa o tome ne znaš. Odnosno, ne slušaš, jer koga to više zanima. Dayton, Karadžić, Republika Srpska, Herceg-Bosna, UNPROFOR, Srebrenica, Ahmići, i tako dalje u beskonačnost. Šta je to sve, za Boga miloga? Okrenimo se budućnosti, jelte. Kad bi to barem bilo tako lako. Tek sam tada shvatio da, ne samo o ratu, nego da o Bosni ne znam ništa. Svaki puta kad sam mislio da sam nešto shvatio, opet moram ispočetka. Tako su mi u život ušli Andrić i Selimović. Jerbo, koga drugog početi čitati ako želiš zaviriti u tu neuhvatljivu dušu.

Dvije godine sam se hrvao s bosansko-hercegovačkom poviješću, kulturom, religijom, ratom i ratovima, politikom i politikanstvom, pokušavajući definirati nedefinirajuće. Nakon toga mi nije preostalo ništa drugo nego priznati si da je Bosna ono kako su Marquezovi kritičari zvali njegov stil – magični realizam. I kad misliš da si razumio, nisi. I kad misliš da je to to, nije. I kad ti je dosta svega, vraćaš se nazad. Nije bilo drugo nego vratiti se nazad. Doma. To mi je posebno postalo jasno kad mi je fra Ivan u jednom e-mailu napisao da nema dva kraja na svijetu toliko povezana kao što su Bosna i Slavonija, naprosto ih spaja sudbinska povezanost.

Naposljetku je autobiografski zaplet, ricoeurovski rečeno, htio da završim u Sarajevu i provedem tamo nešto više od godinu dana magičnog realizma. Još malo pa će opet procvjetati grane po Čengić Vili, a crne ptičurine koje u masivnim jatima lete po hladnim zimskim noćima od krošnje do krošnje pa do Miljacke i nazad brzo će se razići. Do nekog drugog puta. Bosna, uvijek nađe način da te iznenadi. No, to je već sasvim neka druga priča, i možda početak nečije.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba