Prema svemu sudeći, imovina je vrhbosanskom nadbiskupu, kardinalu Vinku Puljiću važnija i vrjednija od katoličkog (dakle, hrvatskog) puka u Bosni i Hercegovini. Zašto bi se inače neprestano „sastajao“ sa Sejdom Komšićem, utjelovljenjem političke i pravne obespravljenosti naroda čiji je kardinal pastir?

Piše: Jure Gudelj/dnevnik.ba

Vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić trebao bi biti duhovni pastir katoličkog, time i hrvatskog, puka u Bosni i Hercegovini. S tim pukom bi trebao dijeliti doslovno sve – i dobro i loše. U to „i dobro i loše“ definitivno spada i trenutna politička obespravljenost hrvatskoga, katoličkog, puka u Bosni i Hercegovini. Kardinal, kao nekakva formalna moralna vertikala trebao bi biti prvi koji staje u zaštitu svoga stada i prvi koji će artikulirati nepravdu koja se njegovu stadu nanosi.

Međutim, čini se kako je kardinalu važnija crkvena imovina od političkih prava naroda čiji je duhovni vođa.

Naime, na tradicionalnom božićnom prijemu kod kardinala Puljića vidjeli smo fotografije ugodnoga ćaskanja kreatora najnovije runde političke obespravljenosti bh. Hrvata Bakira Izetbegovića, sredstva preko kojeg se proces obespravljivanja odvija Željka Komšića i samog uzoritog kardinala. Uz čašicu rakije i soka ekipa se druži i veselo smije kao da živimo u državi u kojoj svaki narod i svaki građanin ima jednaka prava, u kojoj nema nitko jednakiji od drugih i u kojoj nitko ne čini političko nasilje nad Hrvatima.

I ovo nije prvi put da se ista stvar ponavlja. Ne. Ovo je najmanje treći put da kardinal ugodno uživa u „čašici razgovora“ s Komšićem, utjelovljenjem hrvatske potlačenosti u BiH, dok istovremeno nitko od legitimno izabranih hrvatskih političkih predstavnika nije prisutan. Iako hrvatski političari jesu bili pozvani ali se iz razumljivih razloga nisu odazvali, na kardinalov domjenak nisu bili pozvani politički Hrvati iz javnog života BiH. Recimo, nije bio pozvan niti jedan novinar ili urednik medija koji artikuliraju hrvatsku političku poziciju u BIH. Umjesto njih, kardinal ugodno razgovora s Komšićem. I Izetbegovićem.

Ipak, sve te kardinalove akcije imale bi smisla u evanđeoskom, kršćanskom, smislu (okreni drugi obraz) kad bi rezultirale odustajanjem od projekta politički majorizacije Hrvata u BiH. Kad bi sad odjednom Izetbegović „progledao“ i odlučio da neće dalje istiskivati Hrvate iz institucija BiH i odustao od fenomena Komšić. Ili kad bi sam Komšić naglo osvijestio kakvo zlo čini cijeloj BiH, a ne samo Hrvatima, pokajao se i ispričao svima kojima je oduzimao pravo biranja vlastitih političkih predstavnika i onda okrenuo jednu sasvim novu stranicu.

Umjesto toga, Izetbegović odmah sutradan zbog izmjena Izbornog zakona prijeti Hrvatima „razbijanjem okova“ i „četiri puta brojnijim Bošnjacima“, a Komšićeva stranka medije i novinare koji se izražavaju na hrvatskom jeziku naziva „ustašama“.

Istina, kardinal je ranije bio usporedio Komšićev dolazak na vlast s Hitlerovim, u smislu da su i jedan i drugi na vlast došli legalnim putem. Tad se bio našao usred hajke koja je u sarajevu podignuta protiv njega a kako bi se obranilo Komšića.

Zašto onda kardinal takve osobe poziva na svoje božićne zabave? Zašto bira društvo onih koji njegovu stadu čine zlo, a ne onih koji se bore za politička prava tog stada?

Odgovor se može nazrijeti u govoru koji je održao tijekom samog prijema.

„Posebno smo zabrinuti zbog zakona o povratu oduzete imovine koji se ne donosi, a naša imovina se otuđuje, preknjižava i prodaje bez suglasnosti vlasnika, govorim u ime Crkve. (…) Kada država pruži pomoć, nije to milostinja, već vraćanje duga, jer toliko godina upotrebljava našu imovinu bez naknade. Pogotovo jer je sagradila mnoga zdanja na našoj zemlji, a mi kada trebamo lokaciju, trebamo i kupiti tu zemlju. Tu nešto ne štima", rekao je Puljić.

Zatim se osvrnuo i na problem rješavanja zdravstvenog i mirovinskog osiguranja svećenika i vjerskih službenika.

„Kada tražimo to, onda gledaju kao da oštećujemo državu, a ne vide koliko je država živjela na račun crkvene imovine. Valjda smo i mi zaslužili biti ljudi i građani koji rade za dobro ove zemlje", izjavio je.

Dakle, o imovini i novcima puno je toga rečeno, ali o političkim pravima svoga naroda vrlo malo.

„Neka se što prije uspostave strukture vlasti na svim razinama, kako bi narod bio zadovoljan ne samo uspostavom vlasti, nego i radom. Želim da što prije dođe do rješenja Ustava i donošenja Izbornog zakona kako bi pravda i pravednost bili jamstvo sigurnosti svih građana i zadovoljstvo života", rekao je kardinal.

Dakle, pred onima koji izravno rade na političkom obespravljivanju njegova puka, uzoriti govori o imovini i novcima, a o političkim pravima mudro šuti.

On bi morao znati bolje od tog, morao bi se snažno, nedvosmisleno i u svakoj prigodi zalagati za svoj puk i pokušati ga zaštiti od političke majorizacije a u novije vrijeme i čiste sotonizacije. Morao bi jasno podržati svoj narod u borbi za političkom jednakopravnošću. Ovako, dojam je da se sveo na servilnoga slugu sarajevske političke čaršije i to kako bi pokušao ostvariti neku materijalnu korist za sebe ili za crkvu. Nema tu naroda, nema tu pravde, nema tu borbe za opstojnošću i dostojanstvom. Samo novci, i samo interesi.

Dnevnik.ba