Desetoga prosinca 1993. sa Zapadnoga kolodvora u Zagrebu krenuo je konvoj od 86 vozila, koji će tijekom puta objediniti preko 90 kamiona i ostalih vozila, te 167 hrabrih ljudi, sudionika puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Oni voze pomoć za spas opkoljenim Hrvatima kojih ima oko 70.000 u Lašvanskoj dolini i koji već osam mjeseci izdržavaju smrt, glad i ostale ratne strahote. Odiseja konvoja trajat će deset dana da bi konačno stigao 20. prosinca u Novu Bilu.

Putem su ih, unatoč Unproforovim vozilima i zastavama Crvenoga križa, pljačkali, ubijali, kamenovali, zaustavljali bez razloga i ostavljali na hladnoći satima, rešetali im kabine, ubili vozača, ponižavali na sve načine. I to ne samo vojnici Armije BiH, nego i civili – žene i djeca.

U isto vrijeme Hrvatska je hranila nekoliko stotina tisuća Muslimana, ne samo hranila, nego se brinula za njihov smještaj, školovanje, odjeću…

Konvoj se i danas, nakon 26 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih, piše Kamenjar.