Stiže Božić, a s njim i vrijeme humanitaraca s rokom trajanja, raznih kulturnih programa i licemjerja svih vrsta
Bliži nam se najradosniji kršćanski blagdan, blagdan rođenja Isusa Krista, Božić. Kako se bliži početak adventa, tako i s naših medija i portala iskaču božićni programi, svaki nalik jedan drugome. Red folklora, pa malo recitacije, glazbe, kuhanog vina uz neizostavne humanitarne prodaje i rasprodaje svega i svačega. Ima svega osim istinskog božićnog duha od kojeg smo s komercijalizacijom ovog blagdana sve dalje. Vrijeme je ovo u kojem se bude raznorazni humanitarci s rokom trajanja. Do Božića su najhumaniji, a poslije im se gubi svaki trag. Do neke nove prilike za jeftinu promociju. U njihovoj sjeni ostaju mnogi istinski i samozatajni dobri ljudi koji će se i ovog Božića, kao što su to činili kroz cijelu godinu angažirati koliko god im to mogućnosti dopuštaju kako bi pomogli bližnjemu, siromašnom, opterećenom svim oblicima beznađa, pa i nahranili napuštenu životinju. Od humanitaraca s rokom trajanja međutim teško će doći do izražaja. Posebna priča su pojedini koordinatori i organizatori božićnih događaja koji bez trunke kreativnosti kreiraju programe kojima običnim smrtnicima poručuju da Božića bez njih i njihovog angažiranja više nema. Oni su sebe proglasili „nositeljima radosne vijesti“, ti lažni proroci koji s Božićem nemaju nikakve veze. Osim za vlastitu promociju, Božić je za njih prilika za jeftini populizam, često bez ikakvog sadržaja i kvalitete. Naravno, duh Božića kakav se na ovaj način promovira ne bi bio potpun bez našeg iseljeništva. Napunit će frizerske i salone ljepote, jeftino popravit zube te konstatirat da je sve što su ovdje vidjeli nije blizu Božiću „tamo kod njih u Njemačkoj“ ili pak bilo kojoj drugoj državi u kojoj je sve idealno i savršeno, uključujući i njih same jer su eto radne navike stekli čim su prešli granicu.
U cijelom tom cirkusu nemoguće je ne zapitati se gdje je nestao onaj istinski duh Božića, onaj mir Betlehemske noći u kojoj je u skromnoj štalici, pod zvjezdanim nebom rođen spasitelj Svijeta. Koliko je njemu samo tužno gledati u što smo mi smrtnici pretvorili blagdan njegova rođenja u kojem je sve manje radosti, a sve više lažnih humanitaraca, otrcanih kulturnih programa i licemjerja svih vrsta. Svaka sredina ma koliko mala po izostanku bilo koje vrste napretka i vizija budućeg razvoja u kojima će se nastojati smanjiti broj siromašnih, napuštenih, onih koji zbog beznađa odlaze, ima svoj Božić. U svakoj od njih on mora biti najspektakularniji. A spektaklu, otrcanošću i licemjerju nema mjesta u adventu. Božić nam treba u našim srcima, lišen jeftinog populizma i licemjerja na kojeg niti jedan od ponuđenih programa, u manjoj ili većoj mjeri, nije oslobođen. Što ih je više čini mi se da smo od istinskog doživljaja Božića sve dalje.
Matija Perić/artinfo.ba
