Nekad davno, kao student u Zagrebu, u povećem društvu slušao sam neku tragičnu ratnu priču Slavonca iz okoline Osijeka. Prijatelj njegovog oca je poginuo u akciji a tijelo nikad nije nađeno. Zbog toga su oni nekoj srpskoj babi povratnici svaki tjedan palili svijeće ispod prozora, jer ona kao Srpkinja „mora znati gdje je tijelo“. Tužna priča prekinuta je informacijom da je baba na kraju – umrla. Što je izazvalo grohotan smijeh, ali nije umanjilo tugu zbog nestalog hrvatskog bojovnika.

Piše: Tvrtko Milović, Dnevnik.ba

S obzirom da sam sa sobom u Zagreb ponio stotinjak kvalitetnih i istinitih ratnih priča iz Središnje Bosne, odlučim s kolegama podijeliti jednu. Radilo se o nekom manjem masakru nad hrvatskim civilima i činjenici da (vjerojatni) počinitelj iz Armije BiH danas uredno ima državljanstvo Republike Hrvatske. Nakon što sam završio pričicu (nije trajalo dugo) uslijedilo je nekoliko sekundi tišine i onda pitanje iz mase:

„Zna li netko šta pita Prpić na ispitu!?“

Tu je završilo zanimanje kolega za rat u BiH.

Kasnije mi je postalo jasno da Hrvate iz Hrvatske ništa u vezi BiH apsolutno ne zanima. Uključujući i Hrvate. Spoznaja možda bolna, ali sasvim logična. Ono što nije logično jeste opsesivni interes Hrvata iz BiH za događaje u Hrvatskoj. I ne samo to. Hrvati iz BiH imaju iracionalnu potrebu više pažnje davati tuđim nego svojim nesrećama.

Upečatljiv je posljednji primjer donošenja (načelne) odluke da 5000 (hrvatskih) učenika završnih razreda osnovnih škola iz BiH posjećuje Vukovar i sluša predavanja o Domovinskom ratu. Učenici iz BiH posjećivat će Vukovar i podebljavati svoje znanje o Domovinskom ratu koje su stekli u svojim udžbenicima. Dok budu putovali do Vukovara, proći će pored hrvatskih stratišta Bugojna, Travnika, Križančevog Sela, Žepča, Dervente i Orašja. Ili, ako krenu iz Mostara onda će prolaziti pored Grabovice, Kostajnice, Konjica, Kraljeve Sutjeske... Taj dio puta će proći u veselju i gađanju zgužvanim papirima, ponekoj pivi ispod sjedišta... Približavanjem Vukovaru razrednici će umiriti djecu, tišinom će dati dužni pijetet žrtvama. Pred Vukovarsko groblje će izaći smrtno ozbiljni i mirni. Nakon predavanja domaćina o Ovčari, pojedini učenici će možda i zaplakati. A onda na povratku – šega šala pošalica!

Zanemarit ćemo ovdje pedagoško psihološko pitanje – u kojoj su dobi djeca spremna slušati o kompleksnim temama kao što su rat i ratni zločin. Ovdje se postavlja drugo pitanje:

Ako se već bavimo ratom i žrtvama, zašto zaobilazimo svoje ratove i žrtve? Ovo se više ne tiče samo škola, nego i šireg društva, na koncu i Udruga koje su dale konkretni prijedlog.  

Upravo su se Udruge proistekle iz rata (!?) složile da je posjeta djece Vukovaru poželjna. Radi se o braniteljima koji svake godine pješice pohode Vukovar. Još nikada nitko iz Hrvatske se nije zaputio pješice pohoditi neko hrvatsko stratište u BiH. Naravno, Vukovar je postao brend poput Srebrenice i Jasenovca. Samo Hrvati u BiH nisu brendirali ni jedno svoje stratište.

U BiH ne postoji ni jedno hrvatsko dijete koje živi dalje od 50 kilometara od poprišta neke važne bitke. Ipak, što se tiče našeg obrazovnog sistema samo je jedna bitka vrijedna spomena. A ona nije u BiH.

Problem je dublji od samog obilježavanja rata. Djeca iz BiH koja se obrazuju po hrvatskom planu i programu, uopće ne poznaju BiH. Mnoga i ne znaju u kojoj državi žive. Djeca izu Hercegovine rijetko ili nikako ne dolaze u Bosnu. Pored tri samostana u središnoj Bosni, tu je i tucet zanimljivih gradića koji su svaki avantura za sebe, od Jajca pa do Vareša. Tu je i Sarajevo. Za obilazak samo katoličkog naslijeđa u Sarajevu treba cijeli dan. Ni djeca iz Bosne ne idu u Hercegovinu, osim kad su na proputovanju do Makarske, ili Kravica.

Sramotno nepoznavanje svoje zemlje, pa čak ni onih dijelova koje bisno nazvali „hrvatskim prostorom“ posljedica je političke konfuzije HDZ-a koji već decenijama upravlja obrazovanjem i ne čini ništa da učenike približi s državom u kojoj žive.

Suludo je očekivati da studente iz Hrvatske zanima situacija u BiH. Nerealno je očekivati da braniteljske udruge iz Hrvatske gaje pažnju prema hrvatskim stratištima u BiH. I glupo je očekivati da mladi ostaju u BiH kada im se ta ista BiH izbija iz glave čitavo školovanje.  

( Ovaj tekst napisan je 11.12.2016. godine )

Dnevnik.ba