Piše Josip Vričko u kolumni za Nedjelja.ba.

Svake godine sredinom studenog obilježava se godišnjica smrti  fojničkih fratara, gvardijana i župnika fra Nikice Miličevića i vikara i kapelana fra Leona Migića koje su 13. studenoga 1993. smaknuli pripadnici Armije Bosne i Hercegovine dajući tako, zapravo, alibi onima koji će poslije, a, evo, neki sve i do danas, uz naziv te postrojbe pisati – takozvana.

  Jer pokojni fra Leon prvi je u Fojnici istaknuo zastavu BiH, (i to) onu s ljiljanima te ju ponosno postavio na zidine samostana. A fra Nikica je dva mjeseca prije smrti govorio: „Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim jedino je Bosna.“

    Kroničar fojničkog samostana fra Miroslav Krajinović Carko svjedočio je tome bestijalnom zločinu: „U 00:55 čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu - trojicu u vojničkoj odori, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: 'Stoj tude na stepenicama!' Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo se čuo zvuk rafala od kojega je ubijen fra Nikica, a fra Leon je ranjen, i pao je pred vratima blagovaonice.“

Gore nego za vrijeme Turaka

   „Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: 'Diži se!' Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: 'Nisam ništa kriv', a fra Nikice, kad mu je ubojica rekao da će ga ubiti: 'Ubij!' I zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku“, svjedoči fra Miroslav koji je kada je kasnije na mjesto zločina stigla vojna policija, kazao: „Moj gvardijan je ubijen, ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.“

   Vrhovni vojni sud u Sarajevu i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine za ovo su bestijalno kazneno djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon presude tadašnji je predsjednik BiH Alija Izetbegović ubojicu čak tri puta pomilovao. A nakon četvrtog pomilovanja ondašnjeg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganića, ubojica je bio na slobodi.

   Slijedom čega onda nije teško zaključiti kako je cijeli taj sudski proces bio (samo) igrokaz kojemu cilj nije bio utvrditi pravu istinu. Kasnije su objektivne pravne analize pokazale kako je vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj.  Znakovito je, također, da tužitelj niti jednom riječju ne predviđa mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Štoviše, potpuno je ignorirana činjenica da je vojnik ubio civila te (bjelodani) zločin iz mržnje prema drugom narodu.

„Dobronamjerni“ savjet

   Jasno, fratri nisu odustajali tražeći pravu istinu. Tako su, primjerice, 2013. uputili zahtjev Državnoj agenciji za istragu i zaštitu (SIPA) i Tužiteljstvu BiH za pokretanje istražnih radnji i pronalaženje nalogodavaca zločina u Fojnici. Također, razgovarali su s istražiteljima SIPA-e i predali im sve dokumente i ostale dokazne materijale bitne za ovaj slučaj. No, nekoliko dana poslije u dva su navrata fratri dobili „dobronamjeran“ savjet da ne inzistiraju na traženju onih po čijoj je naredbi zločinac Čengić smaknuo fojničke fratre. 

   Bivši gvardijan samostana Duha Svetoga u Fojnici fra Nikica Vujica svjedočio je prije nekoliko godina kako su iz Tužiteljstva BiH tijekom svih ovih godina samo jednom došli uzeti izjavu od fra Tomislava Trogrlića Šituma. Uz to, gvardijan je nekoliko puta nazivao Ured tužitelja Mirka Lečića informirajući se o tijeku istrage. Jednom prigodom su fra Nikici kazali kako oni znaju tko su nalogodavci, ali da to znaju i fratri.

Gvardijan je odgovorio kako fratri  doista znaju da postoje nalogodavci, ali da ne znaju tko su, i zamolio je da ih imenuju. Na što mu je rečeno da se – strpi. I tako, evo, sve do danas, 26 godina od monstruoznog zločina kakav se nije, kao što je primijetio jedan od svjedoka, događao ni u doba Osmanlija... mada su i ti osvajači bili laki na kuburi i nožu kada je o fratrima riječ. Ahdnami usprkos...

Isprika zapovjednika Mušinbegovića

   Prigodom obilježavanja 21. obljetnice zločina, prije, dakle, pet godina, fratri su kazali ono što uvijek govore svih ovih godina nakon '93. – riječ je o pažljivo planiranu ratnom zločinu kojeg su izvršili vojnici Armije BiH s ciljem da se Hrvati potpuno isele s ovih područja.

   Zanimljiv je, međutim, ali i znakovit događaj iz 2010. Na 17. godišnjicu zločina u Fojnicu je došla skupina Visočana, predstavnika političkih struktura predvođena Daliborom Tomčićem, predsjedateljem Općinskog vijeća Visokog, a među njima bio je i umirovljeni časnik Armije BiH, brigadir Hasib Mušinbegović,nekadašnji zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH, čiji su pripadnici ubili fojničke fratre.

  „Došao sam ovdje u svoje osobno, ali i u ime brojnih Visočana, pa i boračkih udruženja ispričati se za zločin koji su počinili pripadnici postrojbe kojom sam zapovijedao, i izraziti duboku sućut franjevcima za bol koju zbog zločina nose sve ove godine“, kazao je taj brigadir dometnuvši kako ranije nije bilo prilike, točnije nije bilo posrednika da mu omogući dolazak u Fojnicu.

  Uz to je brigadir Mušinbegović kazao kako mu je savjest (formalno) čista. „Iako su oni koji su ubili fratre bili pripadnici postrojbe kojom sam ja zapovijedao, oni zločin nisu učinili po mojoj zapovijedi. Naredbom viših pretpostavljenih oni su toga dana izuzeti od moje zapovijedi i prebačeni na područje Fojnice“, tvrdio je taj časnik ABiH ne vjerujući, po osobnome priznanju, da je takva naredba došla iz državnog vrha. Štoviše, zapovjednik 302. motorizirane brigade vjeruje kako je motiv zločina bio – koristoljublje...

Nadvladati zla...

   Fojnički su fratri tada prihvatili ispriku konstatirajući kako je dobro da se zna tko je što učinio. Ali što se nalogodavaca tiče, kazali su kako pravna država treba uraditi svoj dio posla. I ova 26. obljetnica prigoda je da se još jednom inzistira na istini. Pravo ili, svejedno, obvezu za to daju im riječi fra Nikice Miličevića izrečene dva mjeseca prije smrti:

„Kad rat prođe, trebat će nam osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer puno se zla dogodilo. Franjevci će kao svećenici moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadvladaju sva ova zla koja su se dogodila. Uvjeren sam, uz dobru volju, posebno uz vjeru, nadu i ljubav, da ćemo nadvladati sva zla što nam se događaju.“

   Veliki je optimist bio fra Nikica. Pokoj mu duši.