Kolumna Roberta Bajruše, objavljena u Jutarnjem listu pod naslovom: "GLASOVI DIJASPORE MOGLI BI ODLUČITI PREDSJEDNIČKE IZBORE Da na izbore iziđe svaki drugi Hrvat u dijaspori, to bi bilo oko sedamdeset tisuća glasova" malo je reći da se čini paranoičnom.
Istu prenosimo u cijelosti:
Na mala vrata u predstojeću kampanju za predsjedničke izbore ovih je dana ušla - dijaspora. I to s punim pravom jer glasovi Hrvata i Hrvatica iz iseljeništva mogli bi presudno utjecati na to tko će biti idući hrvatski predsjednik. Toga su svjesni i vodeći kandidati.
Dok je Kolinda Grabar-Kitarović na N1 rekla da “moramo omogućiti svim hrvatskim državljanima da imaju pravo glasa” (na istom tragu je i nastup Miroslava Škore u Novom listu), Zoran Milanović je poručio da u kampanji neće odlaziti u Bosnu i Hercegovinu iako su ondje i hrvatski birači. “Ići aktivno voditi kampanju u drugu državu smatram nemoralnim, čak i opasnim”, izjavio je Milanović te dodao da je i prije i tijekom premijerskog mandata odlazio u BiH, ali ne po novac i glasove nego s programima za određene projekte.
Nažalost, lako bi se moglo dogoditi da predstojeće predsjedničke izbore presude glasovi Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Ne iz stvarne dijaspore jer se na izbore odaziva minimalan broj hrvatskih iseljenika koji žive u Švedskoj, Kanadi, Argentini, pa čak i u Njemačkoj, ali to se ne može reći za Hrvate u BiH, koji nisu nikakvo iseljeništvo nego autohtona nacionalna zajednica u susjednoj državi. Zahvaljujući prvenstveno njima, Kolinda Grabar-Kitarović je u drugom krugu prošlih predsjedničkih izbora osvojila 33 tisuće, a Ivo Josipović samo tri tisuće glasova. Kada se zbroje svi glasovi na spomenutim izborima, razlika je iznosila 32.000, a to znači - da je za Josipovića glasalo samo tri tisuće birača više - Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj odlučili bi tko će biti predsjednik ove države. Napokon, na predsjedničkim izborima 2009. Milan Bandić je dobio impresivnih 104.000 glasova iz dijaspore, a Josipović manje od devet tisuća, ali je zahvaljujući aklamativnoj potpori u Hrvatskoj pobijedio s razlikom od 450.000 glasova pa nitko nije otvarao ovaj problem.
Samo, ako se vi ne bavite problemom, ne znači da problem ne postoji. Pritom je sve zakonito - Ustav izjednačava sve Hrvate, gdje god se nalazili na planetu, i svaki od njih ima jednako pravo i mogućnost birati predsjednika Republike Hrvatske. Ukratko, ako ste cijeli svoj život proveli u Čakovcu ili Solinu, vaš glas vrijedi jednako kao glas nekoga iz Posušja ili São Paula, tko ne razumije hrvatski niti je ikada bio u Hrvatskoj, ali je vlasnik putovnice jer su se njegovi preci 1935. doselili u Brazil. U takvim okolnostima, logično je da predsjednički aspiranti po svaku cijenu žele glasove dijaspore. Nema tome ni mjesec dana kako je KGK izjavila onu, poslije često napadanu, rečenicu “od Visa do Kupresa, cijela Hrvatska”, a, kakve li slučajnosti, ove je nedjelje Hrvatska televizija prenosila misu s Kupresa. Toga će biti sve više jer Kolindina prednost ispred Miroslava Škore nije nedostižna. Ona će u BiH tražiti glasove koji će održati sadašnju prednost, a on ih treba kako bi prestigao aktualnu stanovnicu Predsjedničkih dvora. Možda uskoro ugledamo predizborni slogan “Od Kiseljaka do Pantovčaka”, i nije isključeno da će se to i ostvariti. Jer, u zadnjih godinu dana u BiH je učetverostručen broj biračkih mjesta na kojima se može glasati, a prije svibanjskih europskih izbora broj birača u dijaspori popeo se na 155 tisuća.
Neka na predsjedničke izbore iziđe svaki drugi, to je sedamdesetak tisuća glasova, koji uvelike utječu na konačni rezultat. Kada bi se to dogodilo, došlo bi do dramatičnih političkih sukoba, a bojimo se i ogromnog animoziteta prema dijaspori. Što nije i ne može biti ničiji interes.
Jutarnji list
