Napeta situacija između Srbije i Kosova, politička nestabilnost u Bosni i Hercegovini, najava novih izbora u Srbiji mogle bi iti uzrok užarenoj jeseni na Zapadnom Balkanu. Spominjanje razmjene teritorija između Srbije i Kosova, a o kojem kao rješenju za probleme između obiju zemlja ozbiljno razmišljaju srpski i kosovski političari prijeti da bi se takav problem mogao preliti i na druge zemlje u susjedstvu.
Prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu koja ni skoro nakon godinu dana poslije izbora nema dogovorenu vladu i u kojoj Milorad Dodik i dalje gura ideju o neovisnosti Bosne i Hercegovine ili spajanju Republike Srpske Srbiji. Naravno, tema spajanja Srpske sa Srbijom bit će i aktualnija ako se nakon dogovora Srbije i Kosova, Kosovo pripoji Albaniji što kosovski i albanski političari već najavljuju.
Drugi problem je i Makedonija, u kojoj, unatoč ustupcima koje su makedonske lijeve stranke napravile albanskim partnerima, nakon eventualnog ujedinjenja Kosova i Albanije, neće ostati ravnodušni prema pozivima za ujedinjenje kosovskih općina s Albanijom.
O mogućim novim nemirima i napetostima na Zapadnom Balkanu i kako bi to moglo utjecati i na Hrvatsku portal Direktno.hr napravio je intervju s Timothyjem Lessom.
Less je direktor agencije Nova Europa koja procjenjuje politički rizik u istočnoj Europi. Cijelo desetljeće radio je kao analitičar u Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije te kao predavač na Sveučilištu u Kentu i kao analitičar rizika za Balkan i bivši Sovjetski Savez pri agenciji Dun & Bradstreet. Studirao je politologiju na Školi slavenskih i istočnoeuropskih studija u Londonu te Međunarodne odnose na Sveučilištu u Cambridgeu.
Hrvatskoj javnosti postao je poznat kad je ugledni diplomatski magazin Foreign Affairs objavio njegovu kolumnu pod naslovom ‘Multietničke države na Balkanu su propale’ u kojoj on iznosi viđenje kako bi velike sile trebale prekinuti političku agoniju Bosne i Hercegovine i dopustiti njen raspad po etničkim granicama.
Godine 2016. napisali ste članak za Foreign Affairs u kojem se tvrdi da su mir i stabilnost na Balkanu mogući samo ako na neki način stvorimo Veliku Hrvatsku, Srbiju i Albaniju. Ta je teza izazvala mnoge kritičare uglavnom iz liberalnih medija. Jeste li bili iznenađeni toliko negativnom reakcijom?
Ne posebno. Cilj članka bio je razotkriti neostvarivost zapadnih politika na Balkanu, da se niz nelegitimnih, multietničkih država može nekako natjerati na suradnju promicanjem liberalnih vrijednosti i integriranjem regije u NATO i EU. U mom članku ističe se kako je takav pristup očito neizvediv i da je vrijeme da se razmotre alternative. To je razljutilo liberalne internacionaliste koji dominiraju u raspravama o Balkanu na Zapadu i koji su dugo tretirali regiju kao zamorca za dokazivanje ideje kako europske integracije mogu prevladati zla nacionalizma. Otpor je bio i unutar regije, prije svega Bošnjaka i Makedonaca, dviju skupina koje bi izgubile teritorij u bilo kojoj reorganizaciji Balkana na nacionalnoj osnovi.
Članak u kojem se kritički osvrćem na politiku Zapada prema Balkanu imala je važnu nijansu koju su moji kritičari previdjeli. Naime, ja nisam zagovornik stvaranja nacionalnih država samih po sebi. Preciznije, tvrdio sam da narodi u regiji žele živjeti u nacionalnim državama i da, osim ako Zapad nije voljan zauvijek ostati snažno prisutan u regijii i pokušati suzbiti tu želju, ima samo dva izbora – ili upravljati tranzicijom u nacionalnu državnost s cilj izbjegavanja sukoba ili predati inicijativu lokalnim revizionistima da preuređuju regiju tradicionalnim balkanskim sredstvima.
Tri godine nakon objave članka izgleda kao da će se jedan dio iznesenih teza ipak ostvariti. Kosovo i Albanija igraju se s idejom jedinstva. Kosovski predsjednik Hashim Thaci najavio je u svibnju ove godine da će Kosovo i Albanija živjeti u istoj državi, a slično je rekao i premijer Albanije, Edi Rama koji je najavio ujedinjenje Albanije i Kosova do 2025. Dakle, nedavni događaji na Kosovu i predlaganje razmjene teritorija između Kosova i Srbije, poruke političara u Republici Srpskoj, kao i onih iz Albanije i Kosova samo dokazuju kako ćemo s obzirom na situaciju na Balkanu, ipak mogli kroz naredni period doživjeti dio scenarija koji ste opisali u članku?
Dva nedavna i podudrana događaja mogla bi ubrzati ujedinjavanje Kosova i Albanije. Prvi je snažni povratak Washingtona na Balkan s ciljem neutraliziranja utjecaja Rusije; u sklopu toga Sjedinjene Države žele riješiti status Kosova i podržale su srbijansku ideju o podjeli radi priznanja. A drugi je briselsko odbijanje kandidature Albanije za priključenje Europkoj uniji što Tirani daje slobodne ruke u ostvarivanju alternativnog cilja nacionalnog ujedinjenja.
Dakle, ta dva događaja stvorila su takvu situaciju u kojoj kosovski Albanci razumiju da Sjedinjene Države ne mogu i neće prisiljavati Srbiju da prizna Kosovo i da, osim ako su Albanci spremni žrtvovati teritorij – koji oni nisu – moraju pronaći svoj način da okončaju status Kosova koji se kao nepriznata država nalazi u pravnom limbu. To može značiti samo jedno, a to je ujedinjavanje Kosova s već priznatom državom-Albanijom.
Sjedinjene Države, naravno, najavile su svoju odlučnost da nastave s pregovorima, ali ne vidim velike šanse za kompromis, jer Albanci odbacuju podjelu, a Srbija neće priznati Kosovo bez teritorijalne naknade. Umjesto toga, kako pregovori traju, Kosovo poduzima praktične korake za ujedinjenje s Albanijom, prije svega s ciljem prisiljavanja Srbije da prizna neovisnost Kosova i, ako to ne uspije, proizvede alternativni ishod s kojim bi mogla živjeti većina kosovskih Albanaca.
Hoće li događaji na Kosovu i moguće jedinstvo Kosova i Albanije donijeti podjelu Bosne i Hercegovine i Makedonije? Neki kažu da bi takav scenarij mogao stvoriti još više negativnih posljedica?
Da, mislim da je to vjerojatno. Očigledna je veza između Kosova i BiH preko Srbije i nije nezamislivo, da će, ako Kosovo pokrene formalno ujedinjenje s Albanijom, Srbija biti prisiljena na aneksiranje sjevera Kosova, što će dovesti do vojnog suprotstavljanja Albancima, protjerivanja Srba na jugu Kosova i provalu nacionalističkog zanosa u Beogradu. To bi stvorilo generacijsku priliku da se Republika Srpska odvoji od ostatka Bosne i ponudi Srbiji kao nadoknadu za gubitak Kosova, a Hrvati u Bosni i Hercegovini neće biti daleko iza.
Što se tiče Sjeverne Makedonije, Albanci bi očito željeli promijeniti svoje okolnosti, ali trenutno nemaju alternativu osim da ostanu tamo gdje jesu. Njihov teritorij fizički je odvojen od Albanije, a ujedinjenje s Kosovom nije rješenje sve dok ta zemlja ne bude priznata. Međutim, to bi se promijenilo u slučaju da se Albanija i Kosovo ujedine, što bi makedonskim Albancima dalo novu geopolitičku opciju, koja bi se u srednjoročnom razdoblju pokazala neodoljivom.
Pitanje koliko je to problematično ostaje otvoreno. Jasno je da je proces promjene granica prepun rizika i mnogo toga ovisi o spremnosti svjetskih sila da upravljaju procesom. Međutim, bosanski Srbin ili makedonski Albanac koji će konačno živjeti u svojoj matičnoj državi, u uvjetima dostojanstva i sigurnosti, a ne kao dio omražene manjine u nečijoj drugoj državi, promjene granica neće smatrati negativnim.
Je li moguće zaustaviti ili odgoditi podjele Bosne i Hercegovine stvaranjem federalne države poput Belgije?
Takva podjela je normalna u podijeljenim multietničkim državama u Europi i bio bi optimalni sljedeći korak za BiH. Jasno je da se Srbi i Hrvati smatraju zasebnim zajednicama, s odvojenim interesima od Bošnjaka, i iz toga proizlazi da je način da se smanje napetosti u zemlji maksimiziranje njihove autonomije i minimaliziranje broja odluka oko kojih se moraju složiti sve tri skupine. Srbi su u više navrata rekli da mogu prihvatiti Dayton kakav je bio prvotno zamišljen, a Hrvati teže trećem entitetu, tako da, ako SAD žele stabilizirati BiH, postoji jasan put koji moraju napraviti.
Problem je, naravno, što Bošnjaci neće prihvatiti veću autonomiju Srba i Hrvata, jer su predani ideji BiH kao unitarne države. To je sasvim legitimna politička pozicija, ali prkosi stvarnosti na terenu. Jednom kad se Zapad ukloni iz jednadžbe, Srbi i Hrvati imaju ogromnu prednost nad Bošnjacima, jer im je daleko lakše razbiti BiH nego Bošnjacima napraviti, no takva akcija zahtijeva aktivnu suradnju Srba i Hrvata.
Međunarodna zajednica izgleda nije toliko zainteresirana za događanja na Balkanu. Europska unija je podijeljena i slaba, zabavljena Brexitom, Sjedinjene Američke Države pod Trumpom imaju drugačiju agendu, dok Turska i Rusija pokušavaju pridobiti utjecaj u balkanskim državama … Kakvo je vaše mišljenje kako bi reagirali EU i ostatak međunarodne zajednice ako Kosovo i Srbija sklape dogovor? Postoji li mogućnost da se u Europskoj uniji promijene politike i postupci prema drugim zemljama poput Makedonije i Bosne i Hercegovine?
Kao što rekoh, mislim da Srbija i Kosovo neće postići dogovor. Umjesto toga, mislim da je vjerojatnije da će pregovori tih zemalja završiti na taj način da će Kosovo inicirati ujedinjenje s Albanijom, a Srbija anektirati sjever Kosova. Ako bi događaji tu stali, siguran sam da bi svi mogli živjeti s tim. Zapad bi odbio priznati promjenu, ali to ne bi pokušao i preokrenuti i svakako bi svima bilo lakše da su Srbi i Albanci napokon našli rješenje svog teritorijalnog spora.
Ono što bi bilo problematičnije je kad bi se događaji na Kosovu prelili u BiH i Sjevernu Makedoniju. Tada bi vodeću ulogu morao ponovno preuzeti SAD, a onda bi se situacija mogla riješila na dva moguća načina. Prvi bi bio obnoviti BiH, uz ogromne napore i troškove, u jako nepovoljnom geopolitičkom okruženju, pri čemu bi Rusi činili sve da proces uspore, a s obzirom da je EU uvijek podijeljena oko takvih pitanja i ima svoje probleme te ne očekujem neki njezin veći angažman . Drugi način bio bi prepoznati činjenično stanje na terenu, prihvatiti stvarnost dezintegracije BiH i Sjeverne Makedonije i usmjeriti napore na upravljanje posljedicama, uz pomoć Europske unije. To je pretpostavljam, i plan Sjedinjenih Država.
