Iako je skoro 20 godina u visokoj politici, Željko Komšić je tek jučer (15.08.2019.) prvi put u karijeri elaborirao neki svoj politički cilj i viziju – priopćio je javnosti da je protiv konstitutivnosti naroda i da će se u nastavku karijere boriti protiv iste.

{source}
<!-- You can place html anywhere within the source tags --><iframe src="https://www.facebook.com/plugins/post.php?href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fsrednjobosanac%2Fposts%2F2317587451643908&width=500" width="500" height="571" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowTransparency="true" allow="encrypted-media"></iframe>


<script language="javascript" type="text/javascript">
// You can place JavaScript like this

</script>
<?php
// You can place PHP like this

?>
{/source}

Do sada je Komšić isključivo reagirao na tuđe izjave, najčešće Dodikove, Kolindine, Čovićeve, Plenkovićeve... Ovaj put Komšić je izašao s konkretnom političkom izjavom koja se odnosi na njegovo buduće djelovanje.

Iz stila i riječnika priopćenja jasno je da on nije autor nego njegova dva savjetnika, ali s obzirom na to da ga potpisuje Komšić, tretirat ćemo ga kao njegovo.

Ukratko, Komšić ohrabren vlastitim tumačenjem izvještaja Europske komisije, smatra da BiH treba kompletno preurediti na način da se u Ustavu ignorira njena multitetnička povijest (i sve što iz toga proizlazi) i da se uređenje preuredi u jednostavno građansko!

Član Predsjedništva BiH negdje u sredini priopćenja najavljuje da će ova „vizija“ BiH biti predstavljena svim međunarodnim dužnosnicima s kojima u budućnosti bude imao susret. Zbog toga Komšićev plan ne treba potcjenjivati.

Poznavajući političke domete Željka Komšića (i njegovih savjetnika), on građansku BiH zamišlja kao politički skladnu zajednicu u kojoj probosanska (čitaj bošnjačka) većina dominira Bosnom i Hercegovinom trajno gušeći etničke (čitaj srpske i hrvatske) političke elite pod stalnim optužbama za separatizam i fašizam. Takva BiH uz malo pojačan represivni aparat funkcionira na način koncentracije realne političke moći u Sarajevu gdje se zatim odlučuje i o raspodjeli ekonomskih resursa koji bi pripali isključivo probosanskim područijima, dok ona antibosanska područja treba ekonomski i demografski uništavati „dok ne dođu tobe“.

To je zamišljeni scenarij.

Ali, ne bi to išlo tako u slučaju idealtipske građanske BiH kako je Komšić prezentirao svojim priopćenjem za javnost.

Zamislimo kako bi građanska BiH funkcionirala na tri važne političke razine: Predsjedništvo, Parlament i entiteti.

Predsjedništvo BiH: Birao bi se jedan Predsjednik. S obzirom na to da Hrvati ne mogu izabrati ni jednog od tri, onda sasvim sigurno ne bi mogli izabrati ni tog jednog. Stoga stranke s hrvatskim predznakom vjerojatno ne bi ni izlazile s kandidatom za Predsjednika. Hrvati, prema političkom raspoloženju demonstriranom posljednjih 30 godina, sigurno ne bi glasali za „probosanskog“ kandidata. Naprotiv.
Srbi bi se vjerojatno koncentrirali oko jednog kandidata, koji bi vjerojatno pokupio i većinu glasova Hrvata.
Bošnjaci bi prema dosadašnjem iskustvu imali najmanje tri ozbiljna kandidata. Kako je politička povijest pokazala, prezentirani programi i sadržaj kandidata ne bi utjecali na izbor jer bi predominantna većina građana BiH i dalje glasovala prema etničkom načelu. Ako bi Bošnjaci (ili probosanci) izašli s jednim kandidatom onda bi se političko tijelo jednostavno podijelilo po etničkoj liniji – jednako kao danas.
U slučaju izbora za Predsjednika BiH izvjesno je samo predsjednik nikad ne bi bio Hrvat. Pa čak ni Željko Komšić.
Predsjednik s takvim etničkim legitimitetom na svojoj strani, bez obzira na njegov politički profil, ne bi bio prihvaćen od najmanje pola stanovništva. I dok se u Europi takva podijeljenost biračkog tijela bazira na ideološkim razlikama koje se političkom kulturom daju premostiti od izbora do izbora, kod nas bi politička podijeljenost bila bazirana na etničkim razlikama, a kako nemamo nikakvu političku kulturu prihvaćanja, Predsjednik BiH bi čitav mandat proveo u osporavanju i izvjesnoj političkoj blokadi poraženih snaga.

Parlament BiH: U građanskoj BiH ne bi bilo Doma naroda pa bi se sve odluke donosile u Zastupničkom (jedinom) domu. S obzirom na praksu preglasavanja i neuvažavanja stavova hrvatskih predstavnika, izvjesno je da bi hrvatski zastupnici bili u trajnoj koaliciji sa srpskim. Srpski i hrvatski zastupnici bi tako činili snažan politički blok koji nikad ne bi mogao samostalno formirati vlast, ali bi zato unosio vječni nered na „probosanskoj“ političkoj sceni.
„Probosanske“ stranke bi tako bile prisiljene stalno koalirati što bi uništilo demokratski kapacitet koji su bošnjaci do danas postigli, za razliku od Srba i Hrvata. Tako bi vremenom opozicione „probosanske“ stranke ustvari nestale jer bi morale biti u koaliciji s najvećom „probosanskom“ strankom. A kada najveća opoziciona „probosanska“ stranka nestane (ili postane marginalna) onda će najjača „probosanska“ stranka biti prisiljena koalirati sa srpsko-hrvatskom (etničkom) koalicijom.
Rezultat – identični politički problemi koje imamo danas.

Etntiteti: U građanskoj BiH i njeni entiteti su građanski. Republika Srpska više ne bimala ni formalne razloge misliti na prava Bošnjaka i Hrvata, a položaj preostalih povratnika bi bio još teži. Vremenom bi svi bošnjački policajci dobili otkaze a bošnjačka djeca bi učila srpski jezik i polagala vijence palim borcima Vojske Republike Srpske. Jer u građanskoj Republici Srpskoj prosta većina određuje što će raditi svi.
U građanskoj Federaciji Bošnjaci bi dominirali. Svoju dominaciju bi iskoristili za ekonomsku i političku centralizaciju. Žrtve bi bili kantoni kojima bi se oduzimale ovlasti. Ekonomskom centralizacijom Sarajevo bi profitiralo dok bi periferni dijelovi entiteta gubili udio u ekonomskoj distribuciji dobara.
Hrvatima bi se na taj način i formalno onemogućila participacija u političkom životu FBiH što bi ih nepovratno udaljilo iz BiH. Nestankom Hrvata kao političkog naroda nestaje i važan dio ekonomske aktivnosti u FBiH. Praktično, sva područja izvan užeg sarajevskog bazena bi postala pasivna.

Ukupno gledajući, izvan tankog sloja bošnjačke elite smještene u Sarajevu, nitko ne bi profitirao od građanske BiH. Država bi jednako teško funkcionirala kao što teško funkcionira danas. Konstitutivnost kao „zastarjeli sovjetski princip“ znači nešto samo Hrvatima, pa je stoga udar na konstitutivnost ustvari udar na hrvatski narod iz ureda hrvatskog člana Predsjedništva.

Usisavanje Hrvata (ne i Srba zaštićenih Republikom Srpskom) u amorfnu građansku masu konačni je kraj multietničke BiH i početak njene političke bipolarizacije koja ne može završiti njenim ujedinjenjem nego upravo suprotno – izvjesnim raspadom na dva dijela.

Da ne bude zabune – Željko Komšić ima sav potreban legitimitet za obavljanje ovog zadatka.

Facebook Tvrtko Milović