Epilog: 900 radnika završava na ulici, tvrtka je otišla u propast a ostaje i ogromno pitanje tko je za sve ovo kriv?
Jure Gudelj/Dnevnik.ba
Gotovo je. Aluminija d.d. Mostar više nema. Struja je ovoj kompaniji, nekadašnjem najvećem bh. izvozniku, ugašena u srijedu, pet minuta nakon pola noći. Samo jedan „klik“ bio je dovoljan da mrak proguta giganta. Tek tako.
Prethodno su specijalci upotrebom sile rastjerali očajne radnike s magistralnog puta M-17. Radnici su izašli na ulice ne bi li se čuo njihov posljednji krik, no uzalud. Njihov krik nisu čuli oni koji su trebali. S magistrale radnici su se vratili natrag u krug Aluminija i čekali 12.05 i gašenje svjetla u nekadašnjem hercegovačkom divu.
Epilog: 900 radnika završava na ulici, tvrtka je otišla u propast a ostaje i ogromno pitanje tko je za sve ovo kriv?
Na to pitanje vjerojatno nikad nećemo dobiti do kraja precizan odgovor. Krivaca je previše da bi se cijela stvar ikada mogla do kraja raspetljati. Posebno ako znamo kako radi bh. pravosuđe.
Sigurno je, pak, da nikakvu krivicu za gašenje ne snose još uvijek aktualni generalni direktor kompanije Dražen Pandža. On i njegov tim ljudi su učinili što su mogli, a mogli su malo toga, i pripala im je nezahvalna uloga onih pod čijim vodstvom se Aluminij ugasio.
Prije Pandže, u Aluminiju se smjenjivao čitav niz uprava, sve jedna nesposobnija a pohlepnija od druge.
Pravi uzrok propasti nekadašnjeg najvećeg bh. izvoznika leži u nefunkcionalnosti države BiH, odnosno u ovom slučaju Federacije BiH. Neriješeni hrvatsko-bošnjačko-srpski politički odnosi su razgradili institucije države/entiteta (ako su ikada i postojale) a to je omogućilo da nesposobne uprave uopće i dolaze na čelo jedne takve kompanije.
Federacija BiH je vlasnik 44 posto kapitala u Aluminiju. Mali dioničari tj., radnici imaju također 44 posto, dok je Republika Hrvatska vlasnik 12 posto udjela. U takvim odnosima, Vlada FBiH imala je glavnu riječ u imenovanjima nadzornih odbora koji su potom imenovali generalne direktore.
Dakle, svi oni koji su u posljednjih 10-15 godina bili na vlasti u FBiH snose odgovornost za propast kompanije.
Tijekom platformaške vlade Nermina Nikšića i „Lagumdžijinih Hrvata“ sunovrat Aluminija je ubrzan. Tad je proces uništenja kompanije dobio jak zamah, no, nakon te Vlade došla je ona u kojoj su sjedili „legitimni hrvatski politički predstavnici“ koji se pak nisu dovoljno borili za spas tvrtke.
Zašto hrvatski ministri u Vladi FBiH nisu zaustavili sve moguće aktivnosti, zablokirali cijelu FBIH dok se ne nađe rješenje za Aluminij?
Hrvatski ministri, kao i zastupnici i izaslanici u parlamentu imaju dovoljno mehanizama da se izbore za ono za što se žele izboriti. Mogao je predsjednik FBiH odbiti potpisivati bilo kakve akte dok god se ne riješi problem opskrbe strujom za Aluminij, mogla je ministrica financija obustaviti sve financijske transakcije, moglo se obratiti Zagrebu za pomoć, moglo se puno toga. No, malo ili ništa je učinjeno. Štoviše, nijemo su promatrali jučerašnji dan u Mostaru. Uključujući i primjenu sile prema radnicima.
Činjenica je također da bošnjačka politika nije pomagala Aluminiju. Naprotiv, činila je sve što je mogla da se tvrtka uništi računajući kako će njima biti bolje ako susjedima (Hrvatima) umre krava.
Isto vrijedi i za dio sarajevskih medija koji su s neskrivenim naslađivanjem pratili pad nekadašnjeg giganta. No, to nikog ne treba čuditi s obzirom na to da dio sarajevskih medija već 25 godina sotonizira Aluminij. Pa čak i danas se nastavlja s plasiranjem laži o kompaniji, poput one da je nekada davno postojao natpis da Bošnjaci i Srbi ne smiju ući u krug poduzeća. Riječ je naravno o notornoj laži koju je plasirao jedan danas ugašeni sarajevski tjednik.
Cilj bošnjačke politike je po svaku cijenu (pa i po cijenu propasti Aluminija) okrenuti hrvatski narod protiv vlastitih političkih elita i na taj način ga obezglaviti u političkom smislu. Uz to, cilj je naravno i ekonomski uništiti bh. Hrvate. Propast Aluminija je najveći udar na ekonomiju bh. Hrvata još od napada SFOR-a na Hercegovačku banku.
Sve je to dio procesa pretvaranja Federacije BiH u unitarni entitet s bošnjačkom većinom iz kojeg će sutra niknuti nekakva bošnjačko-muslimanska državica. Ali to nije ništa novo niti nekakva tajna. To se odavno već zna. Problem je, pak, u tom što se stvara dojam da im hrvatska politika pomaže u tom procesu.
Sada se tako postavljaju mnoga pitanja; Treba li Hrvatima uopće ovakva država BiH i ovakva Federacija BiH? Trebaju li Hrvati sudjelovati više i u kakvoj vlasti u ovoj državi? Kakav je smisao rada na izgradnji BiH i njenom europskom putu ako ti iza leđa propada jedan Aluminij? Ne živimo li već predugo u nefunkcionalnoj državi i podijeljenom društvu? Je li vrijeme da se umjesto državi BiH Hrvati posvete sami sebi i da razmotre kakve korake će povući u skoroj budućnosti? Zašto trošiti vrijeme i energiju na nešto što vas konstantno izjeda i što vas definitivno vodi u propast?
Pitanja je bezbroj, odgovora vrlo malo.
Ono što je izvjesno je da će u cijeloj priči kratkoročno najdeblji kraj izvući upravo radnici iz proizvodnje, čestiti i vrijedni ljudi koji su i svoje zdravlje ostavili „na ćelijama“.
Ipak, oni su vrijedni i sposobni i naposljetku će se nekako snaći za svoju egzistenciju. Tužno je što ona za mnoge neće biti u BiH.
Dugoročno, na gubitku je država BiH koja je izgubila Aluminij a moguće je da će izgubiti i nekoliko stotina čestitih i vrijednih obitelji. Također, pad Aluminija ima potencijal žestoko uzdrmati i same ionako krhke temelje države Bosne i Hercegovine.
Dnevnik.ba
