Bajrami u Sarajevu odišu posebnim mirom. Mir je to kojeg je ne treba pripisati samo ovom vjerskom blagdanu već i činjenici da ogromnu većinu stanovnika glavnog grada čine muslimani, koji su po nacionalnosti Bošnjaci. Budući da većina slavi Bajram, ne rade trgovine, tržni centri su također zatvoreni, kao i većina restorana, mjesta na parkinzima ima koliko hoćete. Od Stupa do Baščaršije autom je jedino na Bajram moguće stići za 15- ak minuta što je uobičajenim, pogotovu radnim danom nezamislivo. Ulice su poluprazne, institucije gotovo prazne.
Svi koji nastoje održati zabludu o multietničnosti Sarajeva trebaju na Bajram prošetati ulicama glavnog grada, a po mogućnosti pokucati i na vrata bilo koje institucije, državne, federalne, županijske ili općinske. Sasvim je svejedno, jer vrlo je vjerojatno da niti u jednoj neće zateči skoro nikoga. Ukoliko nekoga i bude, a u pitanju su uglavnom zaposleni Hrvati ili Srbi, vrlo ih je lako prebrojati i to na prste jedne ruke. Toliko o navodnoj „pozitivnoj diskriminaciji“, posebno Hrvata o kojoj rado govore mnogi bošnjački političari. Svima koji misle da je Hrvata i Srba previše u institucijama, bilo da su u pitanju državni službenici ili namještenici, nek ih posjete na Bajram. Osim malobrojnošću nebošnjaka, mnogi bi se mogli iznenaditi i zbog izostanka uobičajenih mjera osiguranja, poput detektora za metal i oružje. Čak su i oni utihnuli jer sigurnost malobrojnih Hrvata i Srba na Bajram je isključivo u Allahovim rukama. Za razliku od institucija, na ulicama Sarajeva je ipak puno življe. Osim čestitara, velikih i malih, u prigodnim odijelima, za život na ulicama pobrinuli su se turisti. Njih je na Bajram više nego Hrvata i Srba zajedno.
Uz iskrene čestitke svima koji slave Bajram, za one koji ne slave, ovaj je blagdan tek podsjetnik da su različite vrste pritisaka i diskriminacije bez predznaka „pozitivne“, odavno izbrisale predznak multietničnosti ispred glavnog grada BiH. Za koju godinu malobrojni Hrvati i Srbi mogli bi u Sarajevo kao i ostali koji ne pripadaju većinskom bošnjačkom miljeu, kao turisti. U tom bi se slučaju više osjećali dobrodošlim, jer trenutačno taj osjećaj nemaju.
Matija Perić
