Praznik rada u zemlji gdje je radnika svakim danom sve manje
Međunarodni je praznik rada. Diljem svijeta radnici prosvjedima traže svoja prava, veće plaće, bolje uvjete rada. Zabrinuti smo i mi u BiH, ali više zbog vremena koje nam je pokvarilo roštilj već rada i odnosa prema radnicima. Praznik rada jedini je kojeg slave svi i oko čije proslave nema nikakvih prijepora, nacionalnih, entitetskih pa ni onih na razini običnog čovjeka. Svi su za proslavu na svoj način spremni, iako razloga za slavlje ovog praznika u BiH zaista nema.
Visoka stopa nezaposlenosti, nepovoljna poslovna klima, robovlasnički odnos većine poslodavaca prema radnicima doveli su do masovnog egzodusa radne snage iz BiH. Doda li se ovoj slici još i nepovoljna politička klima, onda radnik u BiH zaista nema razloga očekivati skoro poboljšanje. Naravno, to se ne odnosi na državne službenike i zaposlene u javnom sektoru jer oni su posebna, zaštićena vrsta do koje ni niti jedan vapaj radnika u realnom sektoru ne dopire. Kako do njih tako ni do sindikalnih čelnika čija enormno visoka primanja nemaju nikakvog smisla ni obrazloženja. No, bez obzira kojim se poslom bavili, u BiH ukoliko se držite one narode da je „rad stvorio čovjeka“ nećete dobro proći. Krenimo od vrha.
Političar dobrih namjera koji želi i nastoji nešto napraviti za opće dobro, nepoželjan je i na sva ga se moguće načine pokušava diskreditirati. Poželjni su oni koji ništa ne pitaju, dodvoravaju se i klimaju glavom iako takvi nikad neće napraviti nužne iskorake na uređenju zemlje po mjeri svih naroda i građana niti će osigurati povoljnu klimu investitorima. Poslodavci koji cijene radnika prava su rijetkost, a ukoliko to i praktično dokazuju plaćajući radnika prema zasluzi i uplaćujući sve doprinose i davanja državi, teško opstaju na tržištu. Radnik koji predano radi nije za to i nagrađen, a tek kad vidi koliko se cijeni nerad, ne preostaje mu ništa drugo nego put razvijenih i uređenih zemalja. U cijeloj priči o radnicima u BiH puno toga jednostavno nema smisla. Priča o radnicima na rubu egzistencije s jedne i prodani svi aranžmani za prvomajske praznike s druge strane. No, odavno je poznato da je BiH zemlja apsurda u kojoj je statistika zbroj potpuno netočnih i nelogičnih podataka, bez ikakvog doticaja sa stvarnim životom.
Kako god, ove godine i nebo plače nad našim odnosom prema radu i radnicima. Dok gledamo hoće li kiša stati razmislimo o radu, onom istom koje je zaista stvorio čovjeka. Uz dogovor kako BiH urediti po mjeri svih, rad je jedini način da zaustavimo preostale radnike, počnemo cijeniti rad ali i prakticirati ga. Samo vlastitim primjerom djeci je moguće pokazati da raditi bilo koji posao nije sramota te da je pošteno stečena diploma obrtničke škole stotinu puta vrjednija od kupljene fakultetske. Tek tada ćemo zaista imati i razloga slaviti praznik rada i obilježiti ga kako i dolikuje, ozbiljnim odnos prema radu i pronalasku načina kako poboljšati položaj radnika, a bit će prostora i za toliko nam drag roštilj.
Matija Perić/artinfo.ba