Vođen uredskim obvezama, često putujem središnjom Bosnom. Uz obale istoimene rijeke i njezine posestrime Lašve, s lijeve i desne strane puta, od zavoja do zavoja, guste šumarke izrasle po okolnim brežuljcima i crvene krovove od puta odmaklih kuća, zaklanjaju visoke krošnje drveća i tako stvaraju privid ugodne likovne pozornice.
Piše: Josip Muselimović
U onom što je u središnjoj Bosni prirodom nastalo ima nekog tihog, otmjenog, zgusnutog sklada i civilizacijskog reda. Jagodicama prstiju sve se može napipati i osjetiti. U središnjoj Bosni ljudi su u ophođenju puni topline i ljubaznosti. Najčešće tiho govore, tiho se smiju, oprezno koračaju, kao da nikoga uznemiriti ne žele. Tu nema dalmatinskog i hercegovačkog bata, povika i urlika. Jesu li ovakvom ponašanju pridonijeli strogi propisi Kanun zakona po kojem, u dugim osmanskim stoljećima, katolički svijet u kući nije smio glasno govoriti i smijati se, na proplanku glasno pjevati, a u žalosti morao tiho plakati? Uglavnom, dostojanstvo je na svakom koraku. Na ulici, restoranu, u crkvi i džamiji, na svadbi i pokopu. I nigdje nisam vidio da se ljudi, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka, tako usrdno mole i da svaku molitvu znaju. Posljednji put doživio sam to u Kraljevoj Sutjesci.
Cijelo pjevano misno slavlje bilo je posvećeno blaženoj kraljici Katarini. A ona jadna, nesretna i prognana pod hladnim svodovima rimske crkve Santa Maria in Aracoeli (+1478.) čeka i pita se: “Hoće li se netko u mojem kraljevstvu sjetiti i premjestiti me? Poželjela sam se Bobovca, Kraljeve Sutjeske i rodnog Blagaja. Hladno mi je u tuđini” – vapi posljednja bosanska kraljica. Kada čovjek osjeti ljepotu i toplinu središnje Bosne, mora se upitati – koja je nesreća mirnu, tihu, nikom krivu i nikom dužnu zemlju, na koncu dvadesetog stoljeća, gurnula u teške nesporazume i krvave sukobe.
Kratka pamet i zamagljeni pogledi ovovremenih konzula i vezira, dakako, i njihovih prijetvornih vanjskih savjetnika – pomislih. Pišući ovu kolumnu prisjetih se nekih starih knjiga i zapisa. Prije dvije stotine godina jedan strani diplomat, vjerojatno špijun, putujući prema Travniku, prema ondašnjem diplomatskom Bruxellesu, uživao je u Lutvinoj kavi, srkao izvorsku vodu sa Šumeća, oduševljen ljepotom krajolika zapisao je: “Možda će i ovdje nekada procvjetati život. Možda će se i ovdje otvoriti dućani i hoteli…” I, eto, koncem studenog nađoh se na konaku u viteškom hotelu Central.
Na recepciji ljubazno me dočeka mlada, stasita, besprijekorno odjevena djevojka i s dobro uvježbanim osmijehom iza kojega se, kao ohridski biseri, kriju bijeli, zdravi zubi, reče: “Dobra večer, dobro došli! Izvolite, Vi ste naš stari gost.”
Ni u opjevanoj zagrebačkoj Esplanadi ništa drugo doživjeti ne bih mogao. Recepcija, predvorje, dizalo, restoran, veliki bazen i velike sobe sami za sebe govore. Sve je tu na jednom mjestu, samo nema vlasnika Franje. Franje Rajkovića!
“Gdje je?”, upitah.
“Cijeli dan je s poslovnim ljudima.” U sebi pomislih: Kako bi drukčije mogao ovo imati da ne radi od jutra do mraka? Večer je… S prozora hotela vidim veliku poslovnu zgradu poduzeća Ovnak. U mislima prizvah prijatelja Dragana Kafadara, po mnogočemu jedinstvena čovjeka. Sjetih se i njegova oca, mučki ubijenog usred mjesta i usred dana, a ubojici ni traga ni glasa. Život ide dalje! Nakon ugodne večere s ugodnim društvom, pođoh u panoramsko razgledanje Starog grada, Lutvine kavane, impresivne crkve u Gučoj Gori i Nove Bile.
Nova Bila nije usputno mjesto. Na putu prema Travniku treba zastati, razgledati bolnicu, crkvu, uredno projektirane i poredane obiteljske kuće, osjetiti ozračje adventa i dolazećeg Božića. U mom sjećanju ostat će vrijeme provedeno u restoranu u Novoj Biloj, lijepom restoranu lijepa imena – Libertas.
Samo je nedostajala slavna Tereza i njezina pjesma: “Srebrena Bosno, kolijevko naša, za tebe molimo sto Očenaša”… Putujem, a u glavi mi se vrti stara Vajtina pjesma “Otkako je stari Travnik nastao, takav cvijet još nije rastao.”
Sjetih se slavne Srebrenke Sene Jurinec (Travnik, 1921. – Augsburg, 2011.), rođene Travničanke i ponosa austrijske i svjetske operne umjetnosti. Zanimljivo je da u njezinu rodnom gradu nema sjećanja na veliku opernu divu. Ni travnička Muzička škola ne nosi njezino ime. A Grad Beč ustanovio najveće glazbeno priznanje – Zlatni prsten “Sena Jurinec”. Nešto kao glazbeni Nobel! Kao što je Travničanin Ivo Andrić (1892. – 1975.) dobio Nobelovu nagradu za književnost, tako su se dvoje svjetskih glazbenih velikana – Placido Domingo, španjolski tenor (1941.), i Elina Garanča, litavska mezzosopranistica, okitili najvećim glazbenim priznanjem – Zlatnim prstenom “Sena Jurinec”. Njih dvoje i do sada nitko drugi!
Sjetih se i prijatelja Miroslava Ćire Blaževića, trenera svih trenera, i vesele izjave: “Da je Jose Mourinho, slavni portugalski trener, iz Travnika kao što sam ja, ni do Turbeta ne bi dobacio. Ali mi Travničani određeni smo za više i veće ciljeve.” S današnjom kolumnom prošetat ću kroz pola stoljeća sjećanja na čovjeka koji bi mogao, kao fra Serafin u Gučoj Gori, pomilovati guste brkove, zagrnuti habit i košulju, i reći: “Ja sam pravi Travničanin!” Mogao bi, a neće on to.
Svako ljudsko sjećanje ima svoju mjeru i svoju granicu. I svaka mjera i granica podložni su sudu drugih ljudi – ovakvih, onakvih i svakakvih namjera. Sjećanja stara pola stoljeća, prođu brojne mijene, izazove i provjere i ona, u jednom času, postaju okamenjena vrijednost. Ne daju se i ne može ih lagani lahor, kao jesenje lišće, ponijeti i otpuhati. Izblijedjeti ne mogu nikako.
Kao što najveće jesenje kose kiše, ne mogu isprati sjećanje na Žarka Bulića i Ekrema Galijatovića, stupove pravde i pravičnosti, časne ljude i velike odvjetnike. Ako netko malen i zlurad, nesretan i nezadovoljan, nasrne na te vrijednosti, nije se s njim teško obračunati. U svojoj snazi slabašan je, malen i nemoćan, sebi i svakom drugom nejasan. I nevažan! Najteže je s ljudima koji u svojoj glavi, kao DNK nasljeđe, nose spoznaju da je njihovo mjesto Bogom odabrano, da su oni nekako drukčiji, predodređeni za veće i uzvišenije ciljeve. Ovakva zabluda “male” ljude zna ponijeti pa u jednom času u zanosu uzviknu:
“Ja sam rođeni Travničanin!” Takve ljude kriv osjećaj nikada ne napušta. Oni s njim idu na počinak, s njim se bude i svaki put ujutro, na isti način, udare se u prsa i kliknu: “Nu me!”, kako kažu naši Imoćani. Postoje ljudi koji su se u životnoj profesiji popeli na postolje s kojega se ne može dalje ni više, kojim će se ponositi naraštaji, a koji nikada nisu rekli: “Ja sam bio i sada sam vrhovni sudac!” I, konačno, postoje ljudi za čijim će stolom biti jednako poštovani kardinal i nadbiskup, znanstvenik i akademik, kao i čovjek koji je ozbiljno pogriješio i zgriješio. Za stolom sjedi znano i probrano društvo: Mirko, Nuko, Nikica, Marin i Ivica, pa kontesa do kontese: Ljilja jedna i druga, Mirjana, Gordana, Senka i Vesna, a u sredini Martin Raguz priča: “Pitali mladog cigu kako je i kako se živi, a on odgovara: ‘Do 12. godine nekako, od tada nikako – navalila žena i djeca, oka otvorit ne možeš.’” Smijeh – razoran, veselje – još razornije. S vrha stola Martin nazdravlja i tamburašima poručuje: “Življe, veselije!” “Jedne godine bolest me napala i htjela me ovog svijeta premjestiti. Spas sam potražio u Ljubljani.
Nije Broz tamo dobro prošao, nisam tako grešan, možda će sreća biti na mojoj strani, tješim se i sve oko sebe. U Ljubljani neka dobra i stručna profesorica. Sve se dobro završi. Jedne večeri došao sam u sarajevski restoran Libertas. Kad tamo, sa svojim kolegicama, i moja liječnica. Došla na neko medicinsko savjetovanje. Kako me pozvaše, tako i ja sjedoh. Veselo društvo i zanimljive priče. U jednom času profesorica kaže: ‘Martine, u Vašim godinama muškarci se na svaki način žele pomladiti. Svašta im pada napamet, a nama, ženama, u ovim godinama dovoljna je lijepa riječ i dodir ruke.’ ‘Kako?’ rekoh.
‘Možda je tako kod vas u Europskoj uniji, kod nas u Bosni malo je drukčije.’” Za stolom smijeh. Lusteri se zaljuljaše. Uvijek kada Martin napusti društvo, oko stola i u prostoriji odjednom zahladi, kao da se prozori širom rastvore, a izvana nahrupi hladan zrak. Društvo lagano zanijemi. Uzvrpolji se. Radost susreta izblijedi. Zato s Martinom Raguzom, stasitim čovjekom na kome je sve snažno, umno, skladno i veselo – s pravnim ekspertom, znamenitim odvjetnikom i vrhovnim sucem, korisno je zastati, porazgovarati, posavjetovati se i životu se radovati.
Takvu priliku treba zaslužiti.•
