Povodom današnje, osme godišnjice, smrti fra Franje Grebenara, Dnevnik.ba podsjeća na intervju kojeg je fra Grebenar, nekoliko dana prije smrti dao novinaru Večernjeg lista.

Sredinom prosinca navršit će se 18 godina od odluke da se u Novoj Biloj osnuje Franjevačka bolnica "Dr. fra Mato Nikolić". Bila je to vrlo neobična bolnica, u to ratno vrijeme smještena u crkvi, pacijenti su ležali na crkvenim klupama, kirurzi operirali u podrumu župne kuće, gdje su prije bili vino, krumpir, tegle sa zimnicom…, no ta je bolnica spasila Hrvate u središnjoj Bosni.

Fra Franjo Grebenar jedan je od njezinih osnivača i njezin prvi ravnatelj. Da nije bilo toga odlučnoga franjevca, Lašvanska dolina danas bi bila pusta poput Bosanske Posavine. Tada je bio župnik, a zapravo istinski oslonac narodu kojemu je prijetilo uništenje. U Novoj Biloj, uz svoj puk, bio je sve do jučer, kad ga je shrvala teška bolest. Ovaj intervju, koji mu je bio golem napor, radili smo prije nekoliko dana i trebao je biti objavljen u nedjelju.

Ovako je opisao svoje stanje: – Sve ima svoje vrijeme: vrijeme rađanja i vrijeme smrti, vrijeme rata i vrijeme mira, vrijeme tuge i vrijeme veselja, vrijeme zdravlja i vrijeme bolesti… Sad sam ja između dva vremena. Cijeli sam život brzo mislio, brzo govorio, brzo odlučivao i brzo radio. I nedavno liječnici mi otkriju karcinom na plućima. Uz pomoć prirodnih kapi, kemoterapija i operacije nestalo je karcinoma. Svi nalazi pokazali su da ga više nema, ali on se sada ponovno pojavio, iznenada kao krtica u dvorištu. I sad se kapi, lijekovi i ja borimo protiv njega, godina i redovite smrti. Ušao sam u vrijeme strogog mirovanja, stalni slow motion: ne smijem ništa raditi brzo, niti jedan pokret rukom ili glavom, ni ustati ni leći, jer me odmah uhvati gušenje. Zato puno čitam knjige i jedino to brzo radim. Zadovoljan sam i veseo, spreman na šalu jer ne čitam novine i ne slušam i ne gledam vijesti.

■ Podsjetite nas ukratko, kako je osnovana bolnica?

U izvješćima se uvijek spominje 13. prosinca 1992. kao datum osnutka bolnice, međutim bolnica je počela raditi iznenada 19. listopada 1992. Taj dan držao sam djeci vjeronauk kad su u automobilu došla četvorica ranjenika i pitala mogu li tu sanirati i previti rane. Iznenadio sam se, jer o bolnici se nikad nije govorilo u javnosti. Jedino je ljekarna s dva farmaceuta radila već godinu dana. Lijekovi su se dijelili besplatno. Meni su taj dan trebali doći neki liječnici na redovite razgovore o ratu i bolnici. Poslao sam po medicinsku sestru Maricu, koja je stanovala blizu crkve, a radila je u bolnici u Travniku, te smo iz kuće izbacili klupe za vjeronauk, ubacili četiri kreveta, smjestili ranjenike i tako je bolnica počela djelovati. Bez imena, pečata i drugih formalnosti. Tri mjeseca poslije, 13. prosinca (a u tom razdoblju obavljeno je 70 operacija u lokalnoj anesteziji i tri operacije u općoj anesteziji), došli su nam Branko Čulo i dr. Slobodan Lang (savjetnik predsjednika Tuđmana za humanitarna pitanja i njegov suradnik – nap. a.). Sazvao sam fratre iz ovog kraja i na tome smo skupu odredili da bolnica nastavi raditi u prostorijama župne kuće i crkve u Novoj Biloj. Dali smo joj ime te odredili ravnatelja i upravu.

■ Kako ste došli na ideju da crkvu pretvorite u bolnicu? Je li bilo otpora u crkvenoj vlasti?

Fratri su kroz povijest otvarali škole, pisali recepte za spravljanje lijekova – likaruše, u nevoljama karitativno djelovali u puku i zato ovo s crkvom-bolnicom nije nikakva novina. Priznajem da nisam tražio dopuštenje ni od crkvenih niti od državnih vlasti. Za to treba puno živaca, a i znao sam da dopuštenje ne bih dobio. Godinu dana prije predlagao sam sanitetskim institucijama iz Hercegovine i domaćima iz HVO-a da u crkvi otvorimo ratnu bolnicu, ali su bili izričito protiv. Osnovali su četiri-pet ratnih bolnica u okolici Nove Bile, koje su prvog dana rata pale u protivničke ruke.

■ Kako je bolnica funkcionirala? Je li bilo dovoljno liječnika?

U početku su bila trojica kirurga, dvije liječnice opće prakse i jedan ginekolog te 40-ak ostalih članova medicinskog osoblja. Dok nije počeo rat, osoblje je radilo u bolnici u Travniku, a u slobodne dane radili su besplatno u Novoj Biloj.

■ Kako ste nabavljali medicinsku opremu?

Tih dana stizali su kamioni s medicinskom opremom i lijekovima. Uglavnom, nekoristan materijal: neka stakalca, gumeni opanci… Najveći je problem bilo to što u početku nismo imali redovito ni vode ni struje, a kad se zaratilo, nismo imali nikako!

■ Jeste li se bojali?

Nismo se bojali hoćemo li uspjeti ili ne, jer o tome nismo razmišljali. Brinuli smo se o ranjenicima, a koliko će to trajati i što će biti, nismo se brinuli.

■ Što je Hrvatima u Lašvanskoj dolini značila ta bolnica?

Ispostavilo se da je bolnica jedino mjesto gdje su ljudi mogli tražiti pomoć, jer smo bili u okruženju, nije se moglo ni u Travnik ni u Zenicu. U potpunoj blokadi, bez struje, telefona i vode, snalazili smo se i sve improvizirali: stalke za infuzije, ležajeve za bolesnike, nosila, itd. Liječnicima i pacijentima u vukovarskoj bolnici možda je bilo lakše jer to je ipak bila bolnica. Ovdje nijedan četvorni metar, nijedna stepenica, nijedna vrata nisu pravljeni za bolnicu, nego za crkvu.

■ Jeste li se osjećali zaboravljenima? Kakva je u tom kontekstu uloga Bijelog puta?

– U tim teškim vremenima često smo pomišljali da su nas svi ostavili i zaboravili. Jedina komunikacija sa svijetom bili su radioamateri. Tako smo se Lang i ja često čuli. I jednom je javio da se sprema konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Hrvatska se tada ujedinila i poslala pomoć Hrvatima u središnjoj Bosni, ali nije nam toliko bila važna materijalna koliko duhovna pomoć i osjećaj da nismo zaboravljeni.

■ Kako ste se obranili u ratu s Bošnjacima?

Onaj tko je u okruženju i nema nikakva izlaza, na svom je terenu nepobjediv. Da su nas napadale ne znam koje sile, ne bi nas porazile. A poznato je iz povijesti da nikad nitko nikoga nije okupirao trajno, kad-tad dođe se do slobode. Nama ništa drugo nije bilo na pameti, ni voda, ni struja, ni glad, ni hoćemo li izginuti ili preživjeti, samo nam je bilo na umu da iz svog kraja ne idemo.

■ Predsjednik Tuđman bio je pokrovitelj gradnje nove bolnice…

Da. Prilikom posjeta Novoj Biloj Tuđman je u ime Hrvatske obećao biti pokrovitelj nove bolnice u blizini crkve. Međutim, ja sam znao da ima započetih, a nedovršenih bolnica: u Zagrebu sveučilišna, pa u Dubrovniku, Mostaru… I znao sam da to Hrvatska u tom trenutku neće moći učiniti. Političari iz Hrvatske i Herceg Bosne službeno su izjavljivali jedno, a u praksi sam osjetio da zapinje gradnja nove bolnice.

■ Na što konkretno mislite?

Svakih 10-15 dana imali smo sastanke: upravno vijeće bolnice, odbor za gradnju, arhitekti, predstavnici vlasti Hrvatske… Taman pomislimo da smo riješili sve probleme, nađu se neki novi. Nabavimo građevinske dozvole, dobijemo priključak za struju, projekt, a tada iskrsne nešto drugo. Jednom smo dobili naredbu da popišemo koliko u središnjoj Bosni ima lopata, krampova, traktora, građevinskih strojeva, ljudi sposobnih za gradnju… I učinili smo to. Mnogo smo takvih problema trebali riješiti da bi počela gradnja bolnice.

■ Tko je tražio da popišete lopate i krampove?

Bezbroj je stvari rješavano frazom "stiglo odozgo" ili "naredba je odozgo da se to uradi", a nisi smio ni pitati tko je naredio.

■ Kome lašvanski Hrvati posebno zahvaljuju na tome što su se održali u svom kraju?

Lašvanski Hrvati za opstanak zahvaljuju sebi, Tihomiru Blaškiću i, prvi put ovo spominjem iako je prepotentno i oholo, ali da ne ponesem sa sobom u grob, meni. Naime, jednog dana ujutro oko 10 sati došao je jedan vojnik i rekao kako je šef naredio da se bolnica mora seliti. Kamioni i autobusi su spremni i da se zapovijed mora izvršiti. Odgovorio sam mu neka ode svom šefu i donese mi to napismeno…

■ A tko je taj "šef" koji je naredio povlačenje?

Na to pitanje, a ni na mnoga druga ne bih još odgovarao, ali možda će doći vrijeme kad će netko puno toga naći u mojim starim papirima. Najviše me iznenadilo to što je osoblje bolnice znalo za evakuaciju, HVO je znao i iskopao rezervne rovove koji su ostavljali bolnicu i crkvu na neprijateljskom teritoriju, a i stanovništvo je znalo. Jedini ja nisam znao! Bolničko osoblje već je bilo spremilo opremu i sve je bilo spremno za pokret. Problem je u tome što bolnica nije mogla otići na drugo mjesto. Kad je vojnik donio pisanu naredbu, rekao sam da sam ja župnik i ravnatelj bolnice i da bolnica neće ići nikamo, a ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika. Naredio sam osoblju da sve raspreme i vrate u prijašnje stanje, da se kamioni i autobusi maknu što dalje od crkve i da s njima odu svi oni koji su se bojali i koji su mislili da bolnicu treba evakuirati. Ljudi su već bili palili svoje kuće i počeli odlaziti. Došli su do Viteza, pet kilometara dalje, i vidjeli da je glupo ići iz svoje kuće. Tako je bolnica zadržala Hrvate u središnjoj Bosni.

■ Nova bolnica sagrađena je 1999. godine te je postala moderna zdravstvena ustanova. Je li sagrađeno sve što se planiralo?

Bolnica je građena prema švedskim standardima. Projektant je splitski Konstruktor, ali je sagrađeno samo pola bolnice. Građena je u lamelama, tako da se gradnja može nastaviti u svako doba, kad dođu bolja vremena. Napravljeno je pet od devet predviđenih lamela. Ja sam predlagao da se odmah počnu graditi temelji svih lamela, ali je prevladala struja da se naprave temelji samo polovice bolnice. Odmah se znalo da neće biti sagrađena cijela bolnica, jer se u ovim poslijeratnim vremenima malo tko usudi graditi drugu polovicu. Ovih se dana pokreće akcija za gradnju još jedne lamele, pa vidjet ćemo.

■ Kakav je danas bolnički standard?

Prošao sam mnoge bolnice, nažalost u mnogima sam bio pacijent, ali ni jedna nije ni blizu ovoj našoj. Dobro je opremljena, red i disciplina na visini, urednost i čistoća besprijekorni.
Jedino uvijek nedostaje liječnika.

■ Kako sada žive tamošnji Hrvati? Žele li ostati na rodnoj grudi ili otići?

– Hrvati iz središnje Bosne prije rata nisu išli raditi u inozemstvo. Iz svake je kuće netko radio u tvornicama, jer ovdje je bila razvijena industrija, rudarstvo, tekstilna, drvna, vojna industrija… Samo je deset obitelji iz Nove Bile živjelo u inozemstvu. Živjelo se pristojno od svog rada. Sada je središnja Bosna među razvijenijim krajevima u BiH. Jedino me čudi što i u takvim okolnostima neki razmišljaju o odlasku. Poručujem svima, osobito mladima – ostanite ovdje.

■ Kad sad sagledate ratne žrtve i patnju Hrvata u središnjoj Bosni, mislite li da je sve to vrijedilo, da se isplatilo?

Svaki rat donese smrt, bol, nevolje, raseljavanje… Mi smo ratovali i ginuli da ostanemo na svom, i ostali smo i uvidjeli da je sve isto kao i prije rata. Živimo skupa s Bošnjacima, radimo s njima, u kafiću skupa pijemo i svi se slažemo da je ovaj rat bio glup, bezvrijedan, nepotreban i da ga je netko započeo bez naše želje.

■ Kako su politička rješenja utjecala na život Hrvata u Bosni, a osobito na njihovu budućnost?

Za budućnost bi trebalo, ako nije kasno, odmah poslati 30-50 Hrvata iz cijele BiH, a takvih ima, koji nisu opterećeni ni politikom ni strankama, u Ameriku ili druge zemlje na tečajeve o politici i demokraciji. Takvih je akcija bilo i Amerika to podržava. Ti bi se ljudi trebali polako uvoditi u politiku u svom kraju. Treba naći novca da se u prvo vrijeme stipendira 50 studenata, koji bi studirali političke znanosti u Švedskoj, SAD-u, Kanadi i koji bi postupno preuzimali brigu o Hrvatima u BiH. To je budućnost Hrvata. Ovi su već dvadeset godina na vlasti i dosadili su svakom živom.

■ Mislite da Hrvati ne pomažu dovoljno sunarodnjacima u Bosni?

– Ne moraju Hrvati u BiH čekati pomoć iz Hrvatske. Treba nas natjerati da se sami brinemo o sebi, bez utjecaja vlasti i stranaka sa strane. Predsjednik Josipović ne brine se samo za one koji su glasovali za njega nego i za sve građane Hrvate. A i opasno je boriti se samo za svoje, jer tako nastane stadion, asfalt u svom kraju, priključak za autocestu. Ljudi su sebični i vole samo sebe, a stranku i Hrvatsku ...

Dnevnik.ba