Po struci diplomirani teolog, magistar filozofije te doktor povijesnih znanosti na temu odnosa arapske-islamske i zapadno-kršćanske civilizacije, dr. fra Luka Marković, franjevac je Bosne Srebrene podrijetlom iz Posavine, trenutačno na službi u Tolisi. Pišući za katoličke medije ovaj franjevac iza kojeg su i godine pastoralnog rada u Njemačkoj, otvoreno i britko piše o položaju Hrvata u BiH, odnosu Hrvatske i međunarodne zajednice prema Hrvatima u BiH, ali i odnosu Ilama i Kršćanstva u BiH kao i na europskom kontinentu. S dr. fra Lukom Markovićem razgovarali smo u povodu izlaska njegove knjige sabranih tekstova na vrlo aktualne teme. Budući da ih je puno, intervju ćemo podijeliti u dva dijela:

Artinfo.ba: „Europa i njezine dileme, Nije dobro ali ima nade“, knjiga je vaših sabranih tekstova objavljenih u katoličkom tisku u BiH i Hrvatskoj posljednjih godina. Knjiga koja je objavljena nedavno u nakladi „Glasa Koncila“ donosi mnoštvo tekstova u kojima sasvim otvoreno govorite o mnogim aktualnim temama, od položaja Hrvata u BiH do odnosa islama i katoličanstva u BiH kao i Europi. Ono što Vas izdvaja u odnosu na većinu autora Vaš je konstruktivan pristup pored analize stanja nudite konkretna rješenja ne libeći se otvoreno prozvati odgovorne. Od brojnih zanimljivih tema o kojima pišete, ja bih krenula od BiH i položaja Hrvata u ovoj zemlji. Jasno nam je da su Hrvati u odnosu na druga dva konstitutivna naroda neravnopravni. Ima li načina da se izbore za svoju jednakopravnost ?

Dr. fra Luka Marković: Iako poprilično kasnimo s ozbiljnim bavljenjem ovim problemom, Hrvati u BiH moraju imati zajedničku strategiju glede ostvarenja svoje ravnopravnosti. Do sada smo imali uglavnom dvije suprotstavljene strane, kao i treću koja nezainteresirano promatra čitav taj proces. Nije dovoljno samo govoriti o neravnopravnosti Hrvata u BiH, što čine ljudi okupljeni oko HDZ-a, nego je nužno pronaći i jedno rješenje s kojim će u konačnici biti zadovoljni svi Hrvati u BiH. Takvo rješenje je moguće pronaći samo ozbiljnim sučeljavanjem različitih gledišta među Hrvatima. Put do ostvarenja ravnopravnosti Hrvata u srednjobosanskim enklavama u kojima su većina ili manjina nije jednostavan. Sa sličnim problemom se sučeljavaju i Hrvati Žepča ili moje Posavine, koja je spala s 160 tisuća Hrvata na nekih tridesetak u Posavskoj županiji, te dvadesetak u drugim općinama Posavine. Za to je potrebno puno senzibiliteta i razgovora među Hrvatima, ali i s Bošnjacima i Srbima. Tu je i ona druga grupa Hrvata, apsolutno u manjini, koja se drži sekularnih Bošnjaka vjerujući kako je u građanskoj državi moguće postići ravnopravnost za sve. Takvi ne shvaćaju, obuzeti samo trenutnim stanjem, da će ta sekularna grupacija s vremenom postajati među Bošnjacima sve beznačajnija. Istovremeno će se u mješovitim sredinama smanjivati broj Hrvata. O tome bi trebali dobro razmisliti Hrvati koji se toliko zdušno zauzimaju za građansku BiH. Jer građanska BiH znači jedan čovjek jedna glas. A to znači tko s vremenom bude većina, odlučivat će o svemu, pa i o tome smijem li reći uopće da sam Hrvat. Zar nema među Bošnjacima onih i danas koji misle da u BiH nema Hrvata i Srba? Ima ih. Bojim se čak i previše. Trećoj grupi Hrvata pripadaju oni koji su toliko razočarani gubitkom vlastitog zavičaja, vjerujući da su za sve krivi Tuđman i hercegovačka politika, pa ih i ne zanima što će se dalje događati. Nužno je objediniti sve tri grupe i izaći s prijedlogom koji će biti prihvatljiv Bošnjacima, ali i Srbima. Jer i Srbi se moraju pomiriti s time da Republika Srpska nije vječna. Uostalom, i Srba je sve manje u BiH. Za Hrvate je jedno od mogućih rješenja svakako entitet diskontinuiteta, nepovezana federalna jedinica ili savez hrvatskih županija, s tim da se osiguraju sva građanska prava Hrvata koji ostaju izvan toga prostora, kao i prava Bošnjaka i Srba koji se nađu u tom prostoru. Švicarska je jedan od dobrih primjera za to. Pa tamo ima kantona s 15 tisuća stanovnika. Zašto Žepče, recimo, ne bi moglo biti hrvatska županija? Zašto u srednjoj Bosni ne bi mogla biti formirana jedna hrvatska županija?

Artinfo.ba: Pored zajedništva, nedostaje li hrvatskim političkim kao i predstavnicima Katoličke crkve više konstruktivne kritike, hrabrosti nazvati stvari i događaje pravim imenom te u konačnici ustrajnosti do ostvarenja cilja?

Dr. fra Luka Marković: Kad se Hrvati slože oko rješenja hrvatskoga pitanja, sve će biti lakše. A za tako nešto potreban je konsenzus svih važnijih čimbenika u Hrvata, kako Crkve i politike, tako i intelektualaca. Do sada toga nismo imali. Bilo je previše vrludanja bez ozbiljnog promišljanja. Ohrabrenje je pročitati u medijima da su se ljudi poput Jergovića, o kojem neman posebno dobro mišljenje, i Mlakića izjasnili protiv bošnjačkog biranja (nametanja) hrvatskog člana Predsjedništva BiH Hrvatima. Mislim da je došao trenutak kad Hrvati moraju zauzeti zajedničko stajalište glede hrvatske ravnopravnosti ispod koje se ne može ići. Osobno mislim da sve što imaju Srbi i Bošnjaci moraju imati i Hrvati. Ako su to federalne jedinice, onda ne dvije nego tri. Naravno, uvijek pazeći da ne bude u potpunosti zakinuta ona grupacija bilo kojega naroda koja ostane izvan svoga većinskoga prostora. Ali mora se misliti i na to da se svima ne može apsolutno udovoljiti. Uostalom kad se raspadala Jugoslavija, mnogi Hrvati su ostali izvan područja Hrvatske i BiH. Nažalost nije se uspjelo zaštiti njihove interese.

Artinfo.ba: Kakvog je utjecaja imao izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH  na „rješavanje hrvatskog pitanja u BiH“?

Dr. fra Luka Marković: Neki su mislili kako će lako dobiti izbore i nastaviti po starome. Ako sada HDZ ne uspije stvoriti vlade hrvatskog zajedništva po većinskim županijama, i to s onima najsposobnijima, bez obzira kojoj stranci pripadaju, bit će kasno zauvijek. Mnoge stvari su mi postale jasnije tek kad sam se prije godinu dana vratio u Posavinu. Ovo što se sada događa je opći egzodus Hrvata, i to iz svih krajeva. A veliki dio krivice za to snose nesposobni politički kadrovi koji su mislili na sebe, a ne na opće dobro. A Crkva je uglavnom šutjela i zadovoljila se poklončićima. Što će nam ravnopravnost kad nas ne bude?

Artinfo.ba: Vi ste među rijetkim franjevcima Bosne Srebrene koji se otvoreno protivi opciji građanske BiH jer bi ona po Vama, značila dominaciju jednog  većinskog naroda, a to su Bošnjaci. U tom kontekstu zagovarate federalizaciju kao način uređenja BiH čemu se najglasnije protive upravo stranke koje se deklariraju građanskim. Jeste li zbog ovakvih stavova imali neugodnosti i među svojom subraćom, posebno onima koji također zagovaraju građanski model uređenja BiH?

Dr. fra Luka Marković: Problema s kolegama nemam jer u razgovorima pokušavam uvijek argumentirati, shvaćajući i poziciju onih koji drugačije misle. Pri tom sam doživio veliku zabrinutost za budućnost hrvatskoga naroda u BiH. Već sam napomenuo da neki, pa i fratri, a to je malen broj, govore rado o građanskoj BiH. Ali taj njihov pogled na građansku državu se jako puno razlikuje od one građanske BiH o kakvoj sanja Željko Komšić i drugi Titovi pioniri. Govore to u želji da zaštite sve Hrvate, svejedno gdje žive. Zato sam već napomenuo da nam je potreban sve hrvatski dogovor. Problem je u tome što ponekad možda zaboravljaju da više nema one multikulturalne Bosne i Hercegovine kakva je postojala u bivšoj državi. Okolnosti su drugačije, kao i namjere Srba i Bošnjaka. Svi igraju svoje igrice. Srbi srbuju. Bošnjaci govore o građanskoj državi, dalekosežno misle na bošnjačku.

Artinfo.ba: U svojim tekstovima, pa i u ovom razgovoru Vi ste se dotičete trećeg entiteta. Kako objasniti da se i samo spominjanje trećeg, hrvatskog entiteta u BiH dočekuje izrazito negativno, posebice u bošnjačkoj javnosti koja Vas je u stanju samo zbog spominjanja ovog pojma optužiti da dijelite BiH, pozivate na rat ali i da ste fašista! Ima li treći entitet veze i s jednim od tri navedena pojma?

Dr. fra Luka Marković: Treći entitet diskontinuiteta je opravdana hrvatska želja s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo. Naime, Srbi svoj imaju, a Bošnjaci se trude svim silama da Federaciju pretvore u svoj entitet. Pratim u zadnje vrijeme izjave akademika Durakovića i pojedinih muslimanskih intelektualaca, pa se pitam da li je moguće da netko može tkao nisko moralno pasti da opravdava to da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike, pogotovo one u Domu naroda. I što je još gore, ljudi se čude da Hrvati to ne prihvaćaju. Upravo takva razmišljanja trebaju prisiliti Hrvate na zbijanje redova i jaku lobističku politiku. To što se Čović stalno sastaje s Dodikom je znak frustracije i nesnalaženja. Time samo izazivamo međunarodnu zajednicu. Treba puno agilnije iskoristiti svoje utjecajne ljude za lobiranje kod zapadnih političara. Moje iskustvo mi kaže da su tu jači ponekad ugledni Hrvati u inozemstvu nego oni koji se bave politikom doma, a nemaju prijatelje među europskom i svjetskom elitom. Tuđman je to znao vrlo dobro iskoristiti kod priznavanja Hrvatske, iako se danas perjem kite oni koji u životu nisu popili kavu s utjecajnim ljudima. Na kraju, sasvim je normalno da nas nazivaju fašistima oni koji iz fašističkih pobuda djeluju uskraćujući nam prava koja oni imaju. Pa to je u povijesti bila uvijek igra nečasnih igrača. Napad je najbolja odbrana. Bošnjaci i Srbi to vrlo vješto koriste, uvjeravajući svoje zaštitnike kako su Hrvati fašistoidni.

Artinfo.ba: Kako gledate na odnos predstavnika druga dva konstitutivna naroda u BiH, Srba i Bošnjaka prema Hrvatima u BiH? Je li im konačan cilj nestanak Hrvata iz BiH?

Dr. fra Luka Marković: Onim nacionalistički zadojenima jest želja nestajanje Hrvata u BiH. Ne znam samo u čemu se po tom pitaju Dodik razlikuje od Izetbegovića? Zar nam o tome ne govori dovoljno to da su Hrvati u Republici Srpskoj već nestali, a da su na putu da iščeznu i u Federaciji. Kad bi bilo poštenih namjera, učinilo bi se sve da Hrvati zavole BiH. A zavoljeti je mogu samo ako su ravnopravni.

Artinfo.ba: Ovih se dana navršila godina od izricanja pravomoćne kazne čelnicima Herceg- Bosne. Kako objasniti ogromnu količinu mržnje u medijskom prostoru nakon izriciranja presude prema Herceg- Bosni i njezinim čelnicima ali i hrvatskom narodu, koja je išla do ismijavanja s činom samoubojstva generala Praljka?
Dr. fra Luka Marković: Presude se moraju poštivati, čak i tada kad su s našeg gledišta nepravedne. Ali to mora važiti tada za sve tri naroda. Problem je kod svih isti. Svi svoje brane, a tuđe napadaju. Bošnjaci su doživjeli neviđenu euforiju kod osude spomenutih Hrvata, a svoje osuđene smatraju nevinim herojima. Upravo ta euforija je opasna. Ona ukazuje na to da ratno stanje još uvijek traje. Samo bitke se vode drugačijim sredstvima. A mi Hrvati se pri tome očito ne snalazimo. Ponekad se treba braniti lobiranjem, a ne jadikovanjem.

Artinfo.ba: Ako polazimo od činjenice da je istina jedini put ka pomirenju, jesu li li Hrvati u BiH uskraćeni za pravo na istinu o stradanju u proteklom Domovinskom ratu, jednako kao i nakon Drugog svjetskog rata te u prošlom komunističkom sustavu?

Dr. fra Luka Marković: Naravno da su zakinuti. Pa nisu se svi Hrvati u ovom zadnjem ratu borili protiv Bošnjaka, kao što nisu svi ratovali protiv Srba. Nažalost, u BiH je kod Bošnjaka stvoreno uvjerenje kako su samo oni žrtve. Sjećam se jednoga svojega govora na početku rata u Kölnu, dok su Hrvati i tadašnji Muslimani bili saveznici, pred dvadesetak tisuća slušatelja. Prvo ide pljesak. A onda spomenem kako su u ovom ratu žrtve i Hrvati. Umjesto pljeska čuje se pokoji zvižduk Bošnjaka. To govori sve. A u tom trenutku su Hrvati bili najveći stradalnici u BiH, u mojoj Posavini. I to je istina s kojom se neki moraju pomiriti. Što se tiče Drugoga svjetskoga rata, to je priča za sebe. Ako kažem da je u općini Orašje za tri i pol godine srpske agresije poginulo nekoliko puta manje Hrvata nego što oih je nestalo na Bleiburškom putu, rekao sam sve. Te stvari je nužno rasvijetliti, ali i s hrvatske strane suočiti se s činjenicom da je Pavelić surađivao s nacistima, kao i to da je učinjeno dosta zla drugim narodima. Ali zasigurno ne onoliko koliko bi Srbi rado htjeli. Upravo su te njihove partizanske i četničke laži dovele do onakvog životinjskog iživljavanja Srba nad Hrvatima u Vukovaru i Bošnjacima u istočnoj Bosni, gdje je također bilo dosta ustaških pristalica. O svemu treba iskreno razgovarati. Ali uvijek vođeni mišlju da ne možemo živjeti zajedno, ako ne dođe do praštanja i pomirenja.

Artinfo.ba: Je li vrijeme da više od 25 godina nakon rata priznamo da je žrtava kao i zločinaca bilo na svim stranama i imali bez istinskog suočavanja s prošlošću BiH priliku za budućnost?

Dr. fra Luka Marković: Naravno da su počinjeni zločini od sve tri srane. Zločin nad Bošnjacima u Srebrenici i drugim mjestima govori o tome, kao i stradanja Srba u Sarajevu, ili Hrvata od Neuma do Orašja. Žrtava je bilo na sve strane. A to znači da je bilo i zločinaca na svima stranama. To se mora prihvatiti i tražiti suživot dalje. Ne možemo stoljećima opterećivati generacije onim što je bilo u prošlosti. Srbi su počinili mnoge zločine u prošlom ratu upravo zbog toga jer su imali opasna, i često iskrivljena sjećanja, i o onim silnim žrtvama kojih nije bilo. Francuzi i Nijemci se ne vole previše, ali surađuju. To nije tajna. Jedan njemački biskup mij je prije nekoliko godina pričao kako je upitao francuskog kolegu zašto su njihove atomske rakete uperene i prema Njemačkoj. Odgovor je bio: Zato da nas se nikada više ne usudite napasti. Unatoč tome oni surađuju zajedno i važan su faktor stabilnosti i mira u Europi. Zašto to ne bi jednoga dana mogli biti Hrvati, Srbi i Bošnjaci na Balkanu. Treba izabrati samo pametan put da se do toga dođe. Ali taj put mora biti pravedan i jednakopravan za sve. U BiH za sve tri naroda.

A.P./artinfo.ba