Središnja Bosna je kolijevka naše vjere, naše državnosti, nacionalne povijesti ali i žrtve koju smo dali u Domovinskom ratu. Dokazi ovih tvrdnji vidljivi su na svakoj našoj planini, dolini, spomeniku ili bori stare majke. Posljedice jednog stradanja nisu zacijelile ni približno a već bi došla druga. Danas živimo sa svima njima i ponovno se suočavamo s konstantno novim izazovima i napadima drugačijih vrsta ali s istim ciljem, piše Lidija Bradara u autoskom tekstu za Dnevnik.ba
Lidija Bradara, predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i članica Predsjedništva HNS-a BiH napisala je autorski tekst za Dnevnik.ba povodom 25. obljetnice Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Herceg Bosna je sve. Herceg Bosna su danas Hrvati Bosne i Hercegovine, naša povijest, kultura, vjera, zastava, tradicija, jezik i pismo, institucije, sustav obrane...U Herceg Bosni smo imali sve dok danas većinu ovoga nemamo, ili imamo samo na papiru. No, bez obzira na to što je formalno-pravno više nema, ona je za Hrvate Bosne i Hercegovine i dalje sve ovo pobrojano.
Piše: Lidija Bradara | Dnevnik.ba
Bosna i Hercegovina jest naša domovina premda nas prečesto ne prihvaća. Republika Hrvatska jest naša druga domovina, premda nam se nekad čini da nas ni ona nekad ne priznaje na način kako bismo mi to htjeli.
U oba slučaja želimo samo ravnopravnost, prihvaćanje nas kao naroda onakvima kakvi jesmo i kakvi sami želimo biti. U Herceg Bosni ni za što nismo morali moliti. Samo smo se izborili za nju i nažalost, dobrim je dijelom samo i žrtvovali za gore spomenute, druge nam domovine.
Ako govorimo iz perspektive Hrvata Središnje Bosne i danas hrvatski narod ove teritorije kao i onda na cijelom području hrvatskog življa, osjeća svojevrsnu ugrozu. Naš identitet se umanjuje premda smo za isti dali najveću žrtvu u BiH a posljedice tog krvavog danka plaćamo i danas.
Središnja Bosna je kolijevka naše vjere, naše državnosti, nacionalne povijesti ali i žrtve koju smo dali u Domovinskom ratu. Dokazi ovih tvrdnji vidljivi su na svakoj našoj planini, dolini, spomeniku ili bori stare majke. Posljedice jednog stradanja nisu zacijelile ni približno a već bi došla druga. Danas živimo sa svima njima i ponovno se suočavamo s konstantno novim izazovima i napadima drugačijih vrsta ali s istim ciljem.
Teško breme povijesti naučilo nas je da se okrenemo sebi i da svoje borbe vodimo u tišini, svatko za sebe a opet zajedno ako je to potrebno i moguće. Praviti pompu nikad nismo znali. Ni od svojih žrtava ni od znamenitosti ili pak pobjeda. No, sve one žive u nama, u svakoj od naše tri doline, u svakom samostanu, crkvi, svakom djetetu. Mi smo znali tko smo kad je to bilo najteže a danas ako ništa s ponosnom možemo reći da se naša djeca rađaju znajući tko su. Rađaju se s ljubavlju prema svom hrvatskom narodu, ljubavlju prema bosanskom tlu, vjerom u Boga, nadom u bolje sutra i poštovanjem prema zemlji u kojoj žive, kakva god ona bila.
Ono na što s nostalgijom također gledamo iz vremena Herceg-Bosne koliko god i ti dani bili teško je zajedništvo. Sigurna sam, da to zajedništvo imamo i živimo i danas i da će nam ono pomoći da ustrajemo u svim borbama koje su pred nama.
Međutim, prema onoj staroj Radićevoj, kako se "s tuđim barjakom ne ide ni u boj ni u svatove", Hrvati Središnje Bosne su svoje kuće branili pod stijegom Herceg Bosne, stijegom hrvatskog naroda u BiH.
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
