Sredinom svibnja novinarka Svjetla riječi Rafaela Obučić i naš župni vikar fra Josip Mihale Matijanić posjetili su nekoliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u selima Putiš i Gusti Grab na području općine Busovača.

Članovi obitelji Badrov, Plavčić i Batista aktivni su župljani župe sv. Ante. Svima njima zajednička je ljubav prema ognjištu iz kojega su ponikli, vjera u Boga i uvjerenje da se poštenjem i zalaganjem u Bosni i Hercegovini može uzdržavati vlastitim radom.

Piše: Rafaela Obučić / Svjetlo riječi
Fotografije: fra Josip Mihael Matijanić

Najprije posjećujemo imanje četrdesetogodišnjega Marinka Badrova. On je još prije 20 godina zasadio svoj prvi voćnjak šljiva na proplancima rodnoga sela Bakije u Putišu.

Nakon ratnih razaranja među prvima se s ocem 1999. godine iz Busovače vratio na svoje ognjište, u većinski bošnjačko selo koje je nekada imalo 116 katoličkih obitelji. Danas ih je jedva dvadeset. S vremenom je Marinko poljoprivrednu djelatnost proširio na jagode, maline, orahe i feferone. Dočekao nas je s prvim ovogodišnjim urodom kraljevske sorte jagoda, koje je netom prije razvezao po Busovači.

"Evo tražim kupce", govori nam dok i sami kušamo proizvod uzgojen na ekološki način.

"Otkupljivači mi nude nisku cijenu, ali ne dam ih ispod dvije marke. Radije ću podijeliti sve besplatno, jer ne dam da gaze moj rad i trud", odlučno tvrdi naš sugovornik kojemu su 36-godišnja supruga Magdalena i njihovo troje djece desna ruka na plantaži.

U berbi smo zatekli i njihove susjede umirovljenike, a Marinko nam pojašnjava da je cijela godina prožeta radom te u šali dodaje da od 24 sata prave 28.

"Jagode izdrže do sv. Ante, od sv. Ante do sv. Ive izdrži malina, onda dolazi šljiva pa feferoni", kaže ovaj poljoprivrednik.

Dok razgledavamo prekrasni šumoviti predio na 510 m nadmorske visine, Badrov nam priča da se poljoprivredi učio u hodu prevladavajući razne teškoće. Zasadi šljiva i jagoda nisu odmah uspijevali, nego su se uslijed vremenskih neprilika sušili i propadali. No, nisu odustajali, nego su svaki put iznova počinjali.

"Kad su bile poplave 2012. nama su jagode rodile kao nikad dotad i tada smo uspjeli vratiti dugovanja i izravnati račune", kaže Marinko.

Najteže od svega im je što su uz mukotrpni rad na zemlji istovremeno morali raditi i na osiguravanju potrebne infrastrukture jer ovdje po Marinkovu povratku nije bilo ni vode, ni struje, ni puta. Veli nam da se strmom cestom kojom smo se dovezli do njegova imanja, a kojom se i danas jedva mimoilaze dva automobila, nekada moglo proći samo konjskim kolima.

"Jedno vrijeme bio sam i predsjednik Mjesne zajednice Putiš. Valjda su ljudi prepoznali u meni nekoga tko hoće raditi i tko se bori. Kad bi me na sastancima s vlastima pitali što meni treba, uvijek sam zastupao sve nas i tražio samo osnovno – infrastrukturu. Prijatelji bi nam došli, ali kada vide gdje živimo, odustaju od nas. A mi se borimo da ih proizvodima privučemo da dođu", kaže Marinko koji je na raspolaganju svim susjedima i onima kojima je potrebna bilo kakva pomoć na njihovim imanjima.

Obilazeći šljivik pokazuje nam parcelu na kojoj se gradi nova kuća. Naime, Marinko je taj komad zemlje poklonio čovjeku iz Njemačke koji se namjerava doseliti. I svoga kuma uspio je odgovoriti i zaustaviti da se ne odseli u inozemstvo.

"Zemlja nije naša niti je možemo ponijeti sa sobom. Tu je da na njoj živimo, obrađujemo je i dijelimo zajedno. I svoju djecu učim da ne moraju biti iz grada da bi bili uspješni i prepoznatljivi. Svima ću dokazati i evo dokazujem posebno zadnjih deset godina da se ovdje može živjeti", veli ovaj vrijedni poljoprivrednik koji svakoga dana, uz sve obveze, dvanaestogodišnjega Petra i sedmogodišnju Ines vozi u školu i na treninge.

U razgovoru nam se pridružuje i 52-godišnji susjed Željko Badrov, koji s Marinkom od početka dijeli savjete glede uzgoja i zaštite voća. Premda je zaposlen u državnoj službi, i sam zadnjih godina na svome imanju uzgaja jagode, a okušao se i u uzgoju vinove loze. Ostvarenim prihodom školuje dvije punoljetne kćeri te i na njih prenosi stečeno znanje iz poljoprivrede koje je naslijedio od oca.

"Nikad nismo bili na teret društvu niti državi, nego smo mi društvo pomagali. To učim i svoje kćeri, da ne čekaju da im država ili društvo nešto daju", kaže Željko kod kojega se redovito sastaju na zajedničkim slavljima.

"Nađe se uvijek vremena i za sjesti, pojesti i popiti. Sve se može kad se hoće", vele naši sugovornici.

Proteklih godina Marinkovo imanje posjećuju brojni političari i ljudi na vlasti. Tek rijetki pružaju sustavnu potporu.

"Apliciram na sve moguće poticaje i opet me nema. Valjda zato što nisam u stranci, ne znam. Jednostavno nije prepoznata vrijednost ovoga rada, premda sve redovito državi plaćamo kroz registrirani obrt, a kamoli još da te netko zaštiti", kaže Marinko.

Sličnu priču dijeli i njegov šura Mladen Plavčić (39), koji sa suprugom Anom (23) i dvojicom sinova živi u istom selu, nedaleko od Marinka. Među prvim su registriranim poljoprivrednim proizvođačima u ovom kraju i već se osamnaest godina uspješno bave stočarstvom. Mladen nam pokazuje nepregledno imanje od 50 duluma i veli da je po njegovu povratku ovdje sve bilo pod šumom. S vremenom su raskrčili, podigli kuću i najprije počeli s uzgojem svinja i prasadi da bi se proširili i na stado koza i jaraca.

"Sve je prirodni uzgoj, bez koncentrata", naglašava Mladen koji već četiri godine za patron župe Busovača peče janjad.

Sljedeće godine namjeravaju napraviti i mini klaonicu, hladnjaču i ražanj za pečenje.

"Meni i supruzi se nigdje ne ide, mi se borimo da ostanemo ovdje. Ne možeš biti bogat, ali možeš fino živjeti od poljoprivrede", kaže nam Mladen dok sinove Jakova i Nevena pridržava na konju Šaranu.

"Nadamo se da će se i naš vjenčani kum vratiti iz Njemačke, pa planiramo nabaviti ovce jer je ovdje idealno za ispašu. Imam želju nabaviti tov junadi i još svinja", kaže Mladen koji je skupa s Marinkom sudjelovao u uređenju puteva u selu uz pomoć mnogih ljudi dobre volje koje ne izostavlja spomenuti.

S jednoga kraja Busovače dalje se vozimo na drugi kraj do Gustoga Graba, u zaselak Bešići, odakle se pruža nestvaran pogled na cijelu busovačku dolinu. U prirodnom ambijentu, na čistomu zraku, uz cvrkut ptica susrećemo se s dugogodišnjim čitateljima Svjetla riječi, bračnim parom Markom i Nadom Batista. Jedan od dvojice njihovih sinova član je Bosne Srebrene kao bogoslov na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. I upravo je fra Zvonimir prije nekoliko godina posadio malinjak, a roditelji su kasnije samo nastavili ovu djelatnost. Marko, uz redoviti posao domara u školi, zajedno sa suprugom za svoje potrebe uzgaja još i jabuke i šljive, a drže i nešto ovaca, kokoši i svinja.

Vele kako se za plasiranje viška proizvoda uvijek nađe netko od susjeda i prijatelja jer svi vrlo dobro znaju da su njihovi proizvodi na prirodnoj bazi, tako da ne pitaju za cijenu. I njihov kum Zdenko Vujica ne odustaje od svojih zasada maline i nada se da će ove godine cijena biti puno bolja nego lani. Kaže da je svjestan da je svugdje borba, pa ne razmišlja o napuštanju svoga ognjišta jer bi i tamo morao početi ispočetka.

"Da idem samo zbog penzije, otkud znam da ću je dočekati", kaže Zdenko.

Svi se oni uzdaju najprije u Boga i uvjereni su da će sigurno biti bolje.

"U vrtu Gospodnjem uvijek ima posla, treba raditi i dovršavati Božje stvaranje", zaključuje Marko.

Sa zalaskom sunca spuštamo se na glavnu prometnicu koja ovaj predio spaja s jedne strane s glavnim gradom države, a s druge strane s Travnikom, središtem Srednjobosanskoga kantona, gdje su smještene i nadležne institucije. Za nama ostaje zemlja natopljena znojem vrijednih i poštenih ruku čiji su plodovi itekako vidljivi. Pred nama je pak nada da će netko, ne samo prepoznati važnost poljodjelstva nego sustavno zaštiti i promicati ovu djelatnost kao primarnu. Jer od zemlje smo stvoreni i zemlji se vraćamo, a što tko sije to će i žeti.

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba