Ni više od dva desetljeća po okončanju rata još ništa pouzdano ne zna se o sudbini 23 zatočena pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su bili odvedeni iz logora Armije BiH uspostavljenog na lokalnom nogometnom stadionu 1993. godine.
Nekoliko dana ranije, 22. srpnja 1993. godine bošnjačko Ratno predsjedništvo donijelo je odluku da se ovaj srednjobosanski grad etnički očisti od hrvatskog stanovništva. “Likvidirati ekstremni dio zarobljenika vojnika”, piše u zapisniku s 15. izvanredne sjednice ratnog Predsjedništva općine Bugojno koja je održana tog 22. srpnja 1993. godine, a predsjedao mu je Dževad Mlaćo.
Krv u potocima
U Bugojnu i okolici ubijeno je 54 Hrvata civila prije i poslije sukoba sa Armijom BiH.
Naime, u surovim borbama pripadnici Armije BiH zauzimali su dijelove grada i u tom je sukobu poginulo oko 90 pripadnika HVO-a, a mnoštvo je hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore. Tada iz tog grada, ali i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13.000 Hrvata. Oni bježe pred bošnjačkim postrojbama preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a; puno je izbjeglica koje se probijaju kroz minska polja, mnogi su poginuli ili ranjeni tom prilikom.
U Bugojnu je ostalo oko tri tisuće Hrvata, a zatim su uslijedili masovni progoni, ubojstva i zatvaranja koje su počinili Armija BiH i ondašnji bošnjački politički vrh. Tako su pripadnici Armije BiH zarobili oko 350 Hrvata koje su na strahovito okrutno mučili, a neke ubili. Armija BiH osnovala je zloglasne logore (najpoznatiji je bio ”Stadion”) i druga mučilišta po gradu, a Hrvati su svakodnevno maltretirani, premlaćivani, ubijani, izgladnjivani, odvodilo ih se na kopanje rovova na prvim crtama bojišnice, čak su im i nasilno vadili krv… Iz logora ”Stadion” odvedeno je 19 Hrvata, a njihova tijela do danas nisu pronađena i vode se kao nestali.
U Bugojnu je poslije egzodusa ostalo oko tisuću Hrvata, od kojih je 300 ljudi zatvoreno u najgorem logoru – ”Stadion” (nogometni stadion NK Iskra), a ostali su nasilno odvedeni u logore Gimnazija, Salon namještaja, OŠ Vojin Paleksić, Kloster časnih sestara, Muzička škola, BH banka, MUP Bugojno, Šipad, Prusac i drugi. Nekoliko kilometara dalje, u Ravnom Rostovu nalazila se baza 7. muslimanske brigade, odnosno mudžahedina, a tamo ih je posjećivao i sam Alija Izetbegović. Manje je poznato da dio tih mudžahedina do danas nije otišao iz BiH.
Strahote logora ”Stadion”
Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600. U logoru ”Stadion”, ali i u drugima na području općine Bugojno, zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je bilo užasno zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a nesnošljivi smrad širio se iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve.
Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavili su kako je to ”najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini”, a taj su užas potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine.
Kronologija užasa
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 15.963 Hrvata, što je činilo 34,2 posto ukupnog stanovništva; 42,1 posto stanovništva bilo je bošnjačke, a 18,9 srpske nacionalnosti. Rat je u toj srednjobosanskoj općini, jednoj od najrazvijenijih prije rata, potpuno promijenio nacionalnu strukturu. Srba u tome gradu danas živi vrlo malo. Hrvata se u Bugojno, po podacima župnih ureda, vratilo nekoliko tisuća. Ubojstva i iseljenje bugojanski Hrvati najprije su stradali u sukobu sa srpskom vojskom koja je 1992. godine žestoko granatirala grad.
No najveći egzodus preživjeli su u ratu s Armijom BiH koji je počeo u ljeto 1993. godine. Tijekom sukoba ubijeno je 311 Hrvata. Prema podacima uzetim iz knjige ”Poginuli pripadnici HVO-a i civilne žrtve rata od 1991. do 1997. godine”, autora Bugojanca Ante Viskovića Daltona, među ubijenima bilo je i oko 70 civila. Djeca i starci također su hladnokrvno ubijani. Najmlađa žrtva bio je devetogodišnji Danijel Jurišić, a najstarija 90-godišnja Mara Barišić. Među stradalima su i Dario Barišić (10 godina), Dražen Klarić (12 godina), Mario Kasalo (15 godina).
Pripadnici Armije BiH ubili su i nemoćne starce, 76-godišnju Faniku Harambašić, 86-godišnjeg Franu Kirna te 87-godišnjeg Ivu Viskovića. Uz strašne ljudske žrtve, bugojanski Hrvati tijekom rata pretrpjeli su i goleme materijalne gubitke; 2500 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata opljačkano je i porušeno, a 1700 njih srušeno je do temelja.
Katoličke crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu znatno su oštećene, a u temelje crkve Sv. Ante u središtu Bugojna bio je postavljen eksploziv. Stradale su i kapelice te neki od nadgrobnih spomenika u svih 12 katoličkih groblja na području te općine. 15 tisuća Hrvata tijekom rata protjerano je iz Bugojna, a njihov povratak usporili su i brojni poslijeratni izgredi. Do rujna 1996. godine zabilježeno ih je 995, a napada na hrvatske povratnike i njihovu imovinu, nažalost, još ima.
Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu bio je udruženi zločinački pothvat Armije Republike Bosne i Hercegovine i njezinog političkog vodstva u Bugojnu kojemu je cilj bio etnički očistiti Bugojno od hrvatskog stanovništva. U etničkom čišćenju prognano je oko 15 tisuća Hrvata, ubijeno 200, od kojih 85 civilia Oko 2000 Hrvata bilo je u logorima, od kojih 550 u logoru “Stadion”, a 294 logoraša punih osam mjeseci bili su psihički i fizički zlostavljani. Tijela 36 Hrvata još nisu pronađena, među njima i tijela 16 civila.
Suđenje zločincima
U veljači 2008. počelo je suđenje članovima muslimanskog Ratnog predsjedništva Bugojna, Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću i spomenutom zapovjedniku Dževadu Mlaći.
Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine u rujnu 2011. optužilo je članove muslimanskog Ratnog predsjedništva Bugojna, Gasala, Kukavicu i Dautovića da su u sklopu udruženog zločinačkog pothvata sustavno protjerali bugojanske Hrvate. Gasal je bio zapovjednik logora “Stadion”, Kukavica zapovjednik straže u istom logoru, a Dautović zapovjednik Stanice javne sigurnosti u Bugojnu.
Gasal je izjavio da u prisiljavanju zarobljenika na rad i izgladnjivanje nije vidio “ništa strašno”, a za Dautovića je tužiteljstvo utvrdilo da je zarobljene Hrvate zatvorio i podvrgnuo “najgorim vrstama mučenja”. Te tvrdnje potvrdio je Besim Hadžić, pomoćnik ministra branitelja Zukana Heleza, koji je u vrijeme rata zapovijedao logorom “Gimnazija”. Hadžić je kao svjedok obrane potvrdio da je Dautović bio nadležan za zarobljenike, ali je negirao mučenja. Međutim, svjedok tužiteljstva je opovrgnuo Hadžićevu tvrdnju kojeg je optužio da mu je osobno prijetio “priključenjem genitalija na induktorski telefon”.
U studenom 2011. Dautović je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Bugojnu, a osuđen je i za ratni zločin protiv ranjenika i ratnih zarobljenika. U presudi je navedeno da je Dautović svjesno sudjelovao u zločinačkom pothvatu.
Gasal je osuđen na šest godina zatvora.
Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi.
Glavni dokaz na suđenju Dautoviću, Gasalu i Kukavici bio je ratni dnevnik Dževada Mlaće, čije je dijelove citirao sudac Jukić obrazlažući presudu. ”Ovaj dnevnik ključni je dokaz da je na sjednicama Ratnog predsjedništva općine Bugojno skovan plan da se izdvoje osobe koje su smatrane ekstremima te da se potom likvidiraju”, kazao je sudac Jukić, citirajući potom dijelove Mlaćina dnevnika od 22. srpnja 1993. godine u kojem se govori o tom planu.
Dževad Mlaćo, ratni i poratni načelnik bugojanske općine, kojega mnogi smatraju najodgovornijim za progon i ubojstva Hrvata u Bugojnu 1993. godine, s početkom nove školske godine 2010. godine vratio se na svoje staro radno mjesto, profesora matematike u bugojanskoj gimnaziji. Bio je izabran i za predsjednika Patriotske lige Bugojna.
U šoku i nevjerici Hrvati Bugojna, a posebice obitelji ubijenih hrvatskih civila i vojnika te nasilno odvedenih logoraša u kolovozu 2014. godine primili su vijest da je među 30 bosansko-hercegovačkih dužnosnika koje je pomilovao visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko (na toj je dužnosti od 2009. godine) i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, glavni kreator plana etničkog čišćenja Bugojna, plana koji je sadržavao progone, ubojstva, zatvaranje i mučenje zatočenika u logorima na način normalnom ljudskom umu nezamisliv kao i nasilan nestanak hrvatskih intelektualaca za kojima se i danas traga.
Na spomenutu odluku visokog predstavnika reagirali su iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Bugojna.
“Odluku o pomilovanju Dževada Mlaće, mi stradalnici Domovinskog rata Bugojna, doživjeli smo kao novu satisfakciju zločincu koji se umjesto sudskog progona, vratio na mjesto zločina, u bugojansku Gimnaziju, u ratu jedan tri od najzloglasnija logora za Hrvate, gdje već nekoliko godina predaje matematiku, kao da se ništa dogodilo nije. A to ‘ništa’ jesu činjenice koje lede krv u žilama: progon 15 tisuća Hrvata, 311 ubijenih i poginulih hrvatskih civila i branitelja od kojih su mnogi pobijeni na krajnje okrutan način.
Monstrum i dalje na slobodi
Zatvaranje oko dvije tisuće Hrvata u više od deset logora Armije BiH također je bio dio udruženog zločinačkog plana kojeg je osmislio i proveo Dževad Mlaćo. Zatočenici su izgladnjivani, svakodnevno premlaćivani zbog ćega su mnogi podlegli, vođeni na prve crte obrane služeći kao živi štit, nasilno im je vađena krv. No, Mlaći za provođenje monstruoznog plana ni to nije bilo dosta pa je 26 odabranih zatočenika, hrvatskih intelektualaca iz Bugojna, odvedeno u nepoznato. Za tijelima njih 19 kao i 14 hrvatskih civila još se traga. Do temelja porušena i sustavno opljačkana hrvatska imovina i katolički vjerski objekti bili su također dio plana kojega je osmislio upravo Mlaćo.
U svom je dnevniku Mlaćo zapisao kako ”Hrvate Bugojna treba istrijebiti”, da ”legalno ni jedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren” i da ”tajno, sve hrvatske čelnike treba pobiti”.
Mlaćo, bivši profesor matematike, a zapravo organizator zločina nad Hrvatima u Bugojnu, danas je savjetnik u Razvojnoj banci Federacije BiH. Postupak protiv njega nikada nije pokrenut, iako su Vojna tužiteljstva 1995. i 1996. slala kaznene prijave zbog ubojstava hrvatskih civila u Bugojnu, prenosi Direktno.hr
