Kada bi naši mladi imali EU uvjete, gdje bi nam bio kraj?
Znanstveni uspjesi rijetko imaju prednost nad onim popularno zvanim showbiz temama poput mode I ljepote. Stoga smo odlučili malo promovirati uspjehe jedne naše Kiseljačanke, uskoro doktorice znanosti, Katarine Budimir.
Premda je magistarsko zvanje danas dosta često, na doktorsko se ne odluči puno studenata, još manje ih upiše na javnim sveučilišta, a one koji biraju europske prijestolnice možemo nabrojati na prste ruke. Upravo zbog toga nam je ova vrijedna, dvadesetšestogodišnja djevojka koja dolazi iz normalne, radničke obitelji, još zanimljivija. Završila je dodiplomski studij zootehnike i master studij prehrambene tehnologije na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu a sada pohađa doktorski studij na Sveučilištu u Anconi, Italija. Trenutno je treća, završna godina na Odjelu poljoprivrednih znanosti, hrane i okoliša gdje istražuje utjecaj različitih proizvodnih faktora na kvalitetu janjećeg mesa s područja Središnje Italije.
Donosimo razgovor s Katarinom:
Artinfo.ba: Zašto baš Italija?
Katarina: Na preporuku mentora sa dodiplomskog studija, odmah poslije mastera, aplicirala sam na natječaj za doktorat u Anconi, financiran od strane Italije za studente iz država van Europske Unije. Inače s tim fakultetom, naš Poljoprivredno-prehrambeni fakultet u Sarajevu ima suradnju, stoga izbor nije bio težak.
Je li se bilo teško odlučiti na odlazak izvan matične države?
Otići ili ostati je bila do sada najteža odluka u mom životu. Jako sam željela iskusiti život u stranoj državi ali s druge strane bilo mi je nezamislivo napustiti svoju obitelj, prijatelje a najviše dečka. Međutim, upravo su oni bili ti koji su me podržali i ohrabrili da donesem odluku. Sada nakon dvije godine, mogu im samo reći hvala, jer odluka je bila i više nego ispravna. Ovo mi je ujedno najteže ali i najljepše razdoblje u životu. Najteže jer sam daleko od svojih najbližih, mnogo radim - ostajem na fakultetu i po 12 sati, prolazim kroz mnogo neprespavanih noći i stresnih dana, ali i najljepši jer sam naučila novi jezik, stekla nove prijatelje, upoznala stil života jedne od najljepših država svijeta. Uz sve to imam priliku mnogo putovati diljem zemalja Europske unije što ne bih mogla da sam ostala u BiH.
Kako si prihvaćena u novoj sredini?
Italija je inače poznata po dobrom odnosu prema strancima (zato i ima mnogo imigranata) tako da sam i ja bila dobro prihvaćena od strane kolega, profesora ali i svih ostalih. Najteže im je bilo prihvatiti neke kulturološke, gastronomske razlike poput činjenice da želim imati slan doručak (oni jedu samo nešto slatko uz kavu), da pijem cappuccino i u toku dana (talijani piju samo u jutro) ili da želim staviti majonezu ili kečap na pizzu (to je tabu tema u Italiji).
Koliko često dolaziš doma?
Kući dolazim uglavnom za praznike i blagdane što je otprilike tri puta godišnje. Upravo sam se vratila iz Bosne i Hercegovine jer sam izlagala rad na 26. Međunarodnoj znanstveno-istraživačkoj konferenciji o agrikulturi i industriji hrane (26th INTERNATIONAL SCIENTIFIC-EXPERT CONFERENCE OF AGRICULTURE AND FOOD INDUSTRY) koja je održana u Sarajevu. U ovom slučaju moj dolazak je bio kombinacija ugodnog s korisnim jer sam par dana ostala i kući. Često se u toku godine nađem sa najdražima negdje na pola puta tj. u Splitu gdje provedemo dan/dva zajedno. A dečko ili sestre me isto tako dođu posjetiti u Italiju. Međutim, u današnjem svijetu tehnologije, pored skype-a, facebooka i vibera kilometri se uopće ne osjete kao prije.
Što ti najviše nedostaje?
Na početku mi je apsolutno sve nedostajalo, od hrane do našeg malog grada. Budući da se čovjek na sve navikne, sada, nakon dvije godine, mogu reći da mi nedostaje samo dečko, obitelj, pravi prijatelji i mamina hrana.
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno radim na eksperimentalnom dijelu svog doktorskog studija, ujedno pripremam novu publikaciju za konferenciju koja Će se održati u Grčkoj u travnju.Također, bila sam uključena u dva projekta (ZOONE- Zoo technical networking for a sustainable innovation in Adriatic Euroregion i FORESTPASS). Pored njih, ispred fakulteta smo aplicirali i za različite projekte financirane od strane EU pa čekamo odgovor.
Ujedno sada baš biram fakultete/institute gdje bih mogla provesti tri mjeseca u 2016. godini kao dio uobičajenog programa doktorskog studija. To je financirano od strane fakulteta a opcije su različite. Neke od njih su Francuska ili Velika Britanija.
Gdje se vidiš u budućnosti?
Iskreno, ne razmišljam o tome. Život je nepredvidljiv, već sam to iskusila na svojoj koži, stoga ne želim ništa planirati ni zamišljati kako se ne bih razočarala.
Postoji li mogućnost povratka u BiH?
Ja zaista volim Bosnu i Hercegovinu, i najveća mi je želja pronaći dostojan posao na našim prostorima i biti blizu obitelji. Zbog toga ću se najprije vratiti doma ali ako ne bude istog, naravno da se neću zadržati jer sa europskom diplomom i znanjem dva strana jezika, mislim, odnosno nadam se da ću moći pronaći posao negdje u EU.
Gdje bi voljela raditi?
Sad ću se našaliti s vama kao i sa svojim prijateljima, pa reći, ne da bih voljela, nego da ću sigurno biti naša nova ministrica poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Šalim se naravno. Zapravo nisam još razmišljala što točno želim raditi, važno mi je samo da je nešto u struci, da nije monotono, da ima izazova i u čemu se mogu usavršavati svakoga dana.
Kakve su prilike za mlade, i njihove radne navike u Italiji?
Iako kažu da je sada teška situacija u Italiji jer se i oni suočavaju sa nedostatkom posla općenito, još uvijek je daleko bolja nego u BIH. Ovdje se država brine za svoje učenike , studente i mlade ljude općenito. Nevjerojatno je zapravo koliko ti sudbinu predodredi mjesto rođenja. Kada bi naši mladi ljudi imali uvjete kakve imaju mladi ovdje u Italiji ne bi nam bilo kraja. Toj činjenici idu u prilog svi mladi ljudi koji su otišli iz BIH i nastavili svoje školovanje, ili pronašli posao u inozemstvu i sada su uspješni i cijenjeni mladi ljudi. U Italiji bih posebno izdvojila sustav obrazovanja koji je ovdje uređen u korist učenika i studenta. Svaki socijalno ugroženi student ima pravo na stipendiju koja pokriva školovanje, stanovanje, svakodnevne obroke u menzi plus godišnji džeparac. Pored toga fakulteti su dobro opremljeni i nude puno više praktične nastave studentima, što kod nas nije slučaj.
Svake godine stipendiraju se i najbolji studenti za doktorske studije stipendijom koja može pokriti apsolutno sve troškove. Sve konferencije, seminari, poslovna putovanja se dodatno financirani od strane fakulteta. Štoviše, doktorandi se šalju na minimalno tri mjeseca u inozemstvo kako bi stekli novo iskustvo, prilikom čega se stipendija poveća za dodatnih 50%. Nepotrebno je stoga uopće uspoređivati sve ove uvjete s našima. Mislim da mladi školovani ljudi u BIH imaju veliki potencijal koji država i pojedini političari nisu još prepoznali pa imamo ogroman odljev mozgova u države koje taj potencijal itekako cijene.
im|artinfo.ba
