Ravnatelj Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ don. Željko Marić u suradnji s portalom Centralna.ba, protekloga je vikenda organizirao druženje hrvatskih medija Bosne i Hercegovine. U sklopu ovog lijepog izleta organiziran je obilazak KŠC-a „Petar Barbarić“, spomen-groba Petra Barbarića, samostana u Gučoj Gori, te odmor u planinarskom domu „Erik Brandis“ na Vlašiću.
„Nazvao bih ovo medijsko hodočašće, upriličeno kao zahvalnost medijima Središnje Bosne, ali i šire, koji prate rad našeg Centra, a čije smo prijateljstvo osjetili posebno tijekom ove pandemije kada se sva nastava održavala online. Nastojimo prezentirati svoj rad, jačati suradnju te uputiti naše školarce k medijima, da se uče biti ljudi od istine i prenijeti svoje stavove i sve što su naučili“, istaknuo je don Željko Marić.
Katolički školski centar „Petar Barbarić“
Katolički školski centar “Petar Barbarić” u Travniku je katolička školska ustanova koja nosi ime po najznačajnijem učeniku travničke gimnazije. Barbarić je rođen u malom hercegovačkom mjestu Šiljevišta, u mjestu Klobuk kod Ljubuškog. U Travnik dolazi na preporuku svoga učitelja Vuksana. Nadaren bistrim umom, a s druge strane marljiv i željan znanja, Barbarić se istaknuo kao najbolji učenik travničke gimnazije.
Isticao se i u pobožnosti te je odlučio postati isusovac, a redovničko odijelo obukao je dva dana prije smrti. Petar Barbarić je umro na Veliki četvrtak od plućne bolesti u 23. godini života.
Sahranjen je na groblju Bojna, koje je tada bilo groblje učenika i učitelja gimnazije. Njegovi posmrtni ostaci četiri puta su ekshumirani, a na mjestu prvog ukopa se nalazi spomen-grob.
Godine 1998. sahranjen je u crkvi u sklopu današnjeg KŠC-a, koja je prvi primjer neorenesanse ovih prostora. Iako još nije proglašen blaženim oko 50 tisuća posjetitelja godišnje dođe na njegov grob. Simbolično svaki četvrtak se služe mise na čast Petra Barbarića, a don Željko ističe kako je crkva uvijek puna.
„Iako Centar nosi naziv Katolički školski centar 'Petar Barbarić', zapravo je to više institucija pod jednim krovom. U sastavu centra imamo gimnaziju, u koju je intergriran vanjski dom i jedan odjel zgrade za sjemenište, te osnovnu školu u čijem sastavu je integriran produženi boravak, a sada nastojimo da to preraste i u vrtić.“
Uz sjemenište te osnovnu i srednju školu po hrvatskom planu i programu, koji broje u prosjeku po dva odjela, jedan dio zgrade koristi se i za izvođenje nastave po bosankom planu i programu.
Samostan u Gučoj Gori -mjesto mira, molitve i poruke o zajedničkom životu
Sljedbenik samostana koji je još 1385. godine bio izgrađen na lokaciji oko 7 km dalje od današnjeg samostana, kojeg su Osmanlije u osvanju Bosne srušile, je današnji samostan u Gučoj Gori. Izgrađen kao mjesto obrazovanja, proglašen je samostanom 1859., u sklopu kojega je bila i gimnazija koja se tek 1900. godine seli u Visoko. Tijekom 40ih godina prošlog stoljeća, samostan je doživio slučnu sudbinu kada ga je partizanska vojska zapalila
„Ono što je ostalo svećnici su nastojali obnoviti. Nemjerljiva je šteta učinjena uništavanjem arhiva, knjiga i sličnog blaga, jer je time i jedan dio kulturne baštine otišao u nepovrat. Ono što danas imamo od umjetnina uglavnom datira od 70ih godina. Dobrim dijelom je stamostan obnovljen i otvoren za posjetitelje“, ispričao nam je fra Drago Pranješ, gvardijan župe Guča Gora.
U sklopu samostana se nalazi knjižnica koja krije između 17 i 18 tisuća knjiga. Unutar malog muzeja sačuvane su starine, predmeti i dokumenti još od rimskog, preko osmanskog, pa do austro-ugarskog doba, koji danas prikazuju nekadašnji svakodnevni život, te razvoj onoga gdje i što mi danas živimo.
Pored navedenoga, samostan u Gučoj Gori ima i bogato opremljenu galeriju slika, gdje se uz brojne bosnskohercegovačke umjetnike nalaze i umjetnička djela kiseljačkog akademskog slikara Zlatka Devića.
„Ovaj samostan, kao i svaki drugi, je kulturno, vrijedno i otvoreno mjesto, a poručujemo svim ljudima da mogu doći, vidjeti, koristiti se, i prenijeti drugim ljudima da je ovo mjesto mira, molitve i poruke o zajedničkom životu. Znamo da nas samo zajedničko dobro može održati“, istaknuo je fra Drago, dodavši da je umjetnost pokazatelj ljudskog duha u čemu se ogleda važnost očuvanja tradicijskog blaga.
U proteklom ratu samostan je ostao sam nakon protjerivanja katoličkog puka, ostavljen na milost i nemilost Armije BiH. Tijekom više od godinu dana devastiran je, a sve vrijedno je odneseno ili oštećeno.
„Kip sv. Franje je jedan rezime svega što se događalo ovdje. Golubica mira je otkinute glave, kip je oštećen, a simbolika je još veća obzirom da je sv. Franjo svetac mira i zaštitnik cijelog svijeta.“
Planinarski dom Erik Brandis
Svojim priodnim ljepotama i marljivim narodom Bosna i Hercegovina je još u vrijeme Austro-Ugarske privlačila tadašnje učene ljude čija su nastojanja bila potaknuti razvoj ovih prostora. Prvi isusovac koji je nakon obnove Vrhbosanske nadbiskupije dospio u Bosnu bio je Erik Brandis (Erich von Brandis), legendarni profesor Travničke gimnazije i glasovit prirodoslovac. U svojoj misiji od početka 1882. okupljao je prve učenike, a gimnazija je počela djelovati školske godine 1882./83. Osnovao je Veliku travničku gimnaziju, pretaču današnjeg KŠC „Petar Bernardić“.
Botanička zbirka gimnazije, poznata kao Brandisov herbar, bila je i do danas je polazište istraživačima bosansko-hercegovačke flore i vegetacije. Zbog opasnosti od propadanja herbar je početkom pedesetih godina iz Travnika prenesen u sarajevski Zemaljski muzej, gdje je i danas, a sadrži 13 013 biljaka.
Njegovom značaju svjedoči i planinarski dom „Erik Brandis“ na platou Galica na Vlašiću izgrađen na 1 500 metara nadmorske visine.
„Pružamo usluge za planinare, ali i sve ljude dobre volje. Odmorište je nakon obilaska Vlašića, a s našim zaposlenicima uvijek možete razmijeniti iskustva, te čuti koju lijepu riječ o Vlašiću. Do sada smo imali posjetitelje s područja cijele bivše Jugoslavije, ali i iz drugih Europskim zemalja“, rekao nam je Marko Bokulić, član planinarskog društva te domar planinarskog doma.
Vlasnik doma je Planinarsko društvo „Paklarske Stijene“. Smještajni kapacitet je 55 mjesta, a dom je otvoren tijekom cijele godine, a značaj ovoga planinarskog doma je veći od samoga odmora nakon izleta na Vlašiću
„Uz KŠC „Petar Barbarić“, Dom hrvatskog amaterskog kazališta u Jankovićima, te kapelicu Gospe Snježne, planinarski dom „Erik Brandis“ je jedan od najznačajnih objekata koji su pokrenuli povratak Hrvata i zadržali Hrvate ovdje“, isitiče Bokulić.
Vlašić zauzima oko 6% teritorije Bosne i Hercegovine, naviši vrh je Paljenik s visinom od 1 943 metra, a naziv nosi po Vlasima, starom nomadskom narodu.
Iako živi u Travniku ovaj obilazak je ostavio snažan dojam i na Ivana Volića, novinara portala travnicki.info.
„Ovo je jako lijepa inicijativa, prvenstveno jer mi koji radimo na lokalnim portalima imamo dvostruki izazov: obavljati svoj posao na pravi novinarski način, ponuditi kvalitetne informacije, a s druge strane dužnost nam je i na ovaj način njegovati hrvatski jezik i hrvatsku kulturu. Uz to nastojimo da naše vijesti budu plasirane i dalje od lokalnih sredina. Ovim druženjem imamo priliku razmijeniti iskustva te pronaći područja na kojima možemo zajedno raditi, a svakako da ih ima mnogo“, poručio je Volić.
{gallery}2020/Druženje-novinara{/gallery}
Renata H/Šušnjara T./Artinfo.ba
