O papi Franji, na izmaku četvrte godine njegova pontifikata, postoje u hrvatskoj (i široj) javnosti podvojena mišljenja. Jedni su njime oduševljeni i kuju ga u zvijezde, drugi su prema njemu rezervirani, ne paše im i pritom čak ne kriju da bi na njegovu mjestu radije vidjeli nekoga drugoga, piše Darko Hudelist za Globus.
Imamo pritom jedan paradoks: među onima koji simpatiziraju papu Franju velik je broj ateista, odnosno onih koji ne idu u crkvu i kojima je Crkva, kao zajednica i ustanova, nešto strano. Ili su, štoviše, po nacionalnosti Srbi (tj. po vjeroispovijesti pravoslavni).
To je dosad bilo nezamislivo. Dosad smo uvijek imali obrnutu situaciju (koju smo ujedno smatrali normalnom i logičnom): da papu brane katolici, deklarirani vjernici, a da ga napadaju – ili su prema njemu rezervirani – ateisti, agnostici, Srbi, pravoslavni, protivnici Rimokatoličke crkve... Ova sadašnja situacija apsolutna je inverzija i presedan, dosad nezabilježen u povijesti RKC-a.
– Mene je papa Franjo oduševio – rekao mi je sociolog religije i znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu dr. Ivan Markešić. – Oduševio me, prije svega, svojom skromnošću, jednostavnošću, ljudskošću, franjevačkim siromaštvom i svojom kršćanskom širokogrudnošću, svojim pristupom ljudima. U svome odnosu prema drugima uvijek pravo ima onaj drugi, dotle da se i mala djeca vole i žele s njime igrati. On nije populist u pejorativnome smislu te riječi. Uostalom, a što nije nevažno, on nijednu dogmu Katoličke crkve nije ukinuo, ali je svojim istupima omogućio da se dogme prihvaćaju s razumijevanjem.
Sasvim suprotno mišljenje od profesora Markešića o papi Franji ima teolog i komunikolog, ujedno i docent na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta “Josip Juraj Strossmayer” u Osijeku, dr. Ivica Šola. U našem nedavnom razgovoru u Osijeku kazao mi je:
– Papa Franjo meni nikako ne leži. Ja kao katolik poštujem instituciju papinstva, ona je od ključne važnosti za Crkvu, njezino jedinstvo i polog. Ali jednako tako kao katolik u možda nebitnim stvarima kao što je pitanje stila imam pravo izraziti rezerve. Međutim, nije ovdje riječ samo o stilu nego i o nekim javnim istupima pape Franje o osjetljivim doktrinarnim pitanjima, koja su me, iskreno rečeno, šokirala. Primjerice, govoreći o problematici obitelji, on brojne obitelji, tj. obitelji s mnogo djece, uspoređuje sa zečevima, a jednom je izjavio da ako netko čini po svojoj savjesti, čini dobro. To se od jednoga pape nije moglo očekivati. Jer, osim subjektivnog, a to je savjest, postoji u katoličkom nauku i objektivni moralni zakon, a to je – naravni zakon. Jedno bez drugoga ne ide. Kako da vam kažem, papinstvo je služba, a ne personality. A ta služba ima svoja pravila ponašanja!
U Hrvatskoj (tj. u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ali i malo šire) postoji nekoliko točaka prijepora kada je riječ o odnosu prema papi Franji. I tumačenju i vrednovanju njegova dosadašnjega rada, na papinskoj funkciji.
Prva i najosjetljivija jest – “slučaj Stepinčeve kanonizacije”. Hrvatski su katolici zbunjeni, ali i frustrirani, time što je papa Franjo stavio bl. Alojzija Stepinca na kanonizacijsku listu čekanja. I pitaju se, u nevjerici, kada će ga, i hoće li ga uopće, proglasiti svetim (a taj se čin, nakon što je Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 1998. Stepinca proglasio blaženim, činio samo formalnošću, odnosno pitanjem trenutka).
Hudelist navodi sedam ozbiljnjih prigovora Hrvata papi Franji – odgađa Stepinčevu kanonizaciju, ne vjeruje u međugorsko čudo, nije 'hrvatski' poput Ivana Pavla II., ne smatra Hrvate predziđem kršćanstva, crkvi u Hrvata imenovuje nove 'nedržavotvorne' biskupe, blizak je ljevičarskoj teologiji oslobođenja i otvoren je prema muslimanskim izbjeglicama.
ap|artinfo.ba
