Ugledni hrvatski pjesnik porijeklom iz Ljubuškog, Veselko Koroman, u svojoj bogatoj autorskoj karijeri, objavljivao je i putopise. Jedan takav, o Kiseljaku, ponovno je našao put do publike. Tekst je nastao 1969. a objavljen u časopisu Telegram. Kiseljačanima će biti zanimljiv jer opisuje Kiseljak kakvog odavno više nema, uključujući i crkvu. Pjesnik Veselko Koroman odobrio je ponovno objavljivanje putopisa za Dnevnik.ba
Ustreptao kutak, jedan od onih koje križaju tijekovi više voda: slatkih i kiselih – pun ljupkosti nepoznata grada s razglednice koju ste primili u djetinjstvu – to je Kiseljak. Ovdje bi se moglo lijepo pisati o tihim stvarima, recimo o ljubavi, o slikama u zelenilu, ili o mislima s kojima pratimo mrave što vrludaju biljnim puteljcima naokolo. Tako je tu pitomo i nekako blaženo ugodno da bi valjalo izmisliti igru koja bi pobjednicima pružila mogućnost da se ovdje odmaraju. Godine 1531. gradić prvi put spominje Benedikt Kuripešič u svom glasovitom Itinerariju pod njemačkim imenom Saurer Prunnen.
Na ulazu u nj putnika pozdravljaju dvije šaputave rječi- ce: Lepenica i Kreševčica. Zapadno od trokuta napravljena uvirom rječica jedne u drugu, po neveliku zemljišnom je- ziku, proteže se uzvišenje Glavica. Gore je katolička crkva. Zidovi su joj dijelom od stećnog kamena što je nekoć ležao na tom mjestu. Za kopanja temelja u grobovima je nađeno nešto ukrasnih predmeta, među njima i dva, tri vjenčana prstena od zlata.
Istočno, na strmini Glavice, zajedno s ljudskim počivali su ostatci konjskog kostura.
Cijeli prostor današnjega Kiseljaka u Srednjem vijeku pokrivalo je grobno kamenje. Posude s oplođenim drvetom limuna, vrtno cvijeće sprijeda i otraga jednokatnih kuća onkraj Dječjeg doma, kao i miris kruha i tek ispržene kave što ga otuda dobacuju pod nosnice valovi prorijeđena zraka, nalaze se upravo u središtu iščezle nekropole. Ukopno mjesto dalo je maha novom životu. Kao da se iz gnijezda s pepelom doista uzdigao vrući dah čovjeka.
Pod okriljem brjegova
Osjećam se ugodno od pomisli da nešto cvate za mojim petama. Pružio bih korak do Višnjice, Lipe i Križića da vidim kako izgledaju ta davnašnja sela koja čuvaju tragove minulih naraštaja: gradine, stećke od tinjca, okrugle stupove, stele s latinskim natpisima i likovima pokojnika otkrivene u podnici kasnije izgrađene crkve, zavodljive toponime: Carine, Dvorišta, Kućetine, Kalovaje – ali sjene se tako neumoljivo vrte oko pretovarenih stabljika šljive i jabuke rasperutane lijevo i desno pored kolnika – pa moram naprijed, najprije na jugozapad, zatim na jug i jugoistok.
Na putu kroz Gromiljak pozornost mi privlače naslage riječnog pijeska, razbacane tu i tamo uz korito sporohodne Fojnice. Po tim pješčanim gomilama mjesto je i dobilo ime. Gomile su nastale radom na ispiranju zlata.
Po priči, žuti nanos iz tekućice vađen je na dosta slikovit način. Volovska ili teleća koža kratke dlake bila bi položena po dnu rijeke i tamo ostavljena tridesetak dana dok se na nju ne bi slegle zlatne čestice. One bi se zatim sastrugale i digle na vjetar da iz njih nestanu djelići zaostale dlake.
Dok prelazim Alaupovićki most na ulazu u istoimeno mjesto, misli mi odvlače tumulusi iz brončanog doba. Vidim ih na nekoliko mjesta uz lijevu obalu Fojnice. Pokriveni su travom, jasni i istodobno jako nestvarni. Nižu se tuda kao kakvi divovski čirevi, gotovo vrebaju na nas žive, napuhnuti, puni vremena, nalik pužastim humcima iz mašte Ivana Rabuzina.
Hip, dva i glava je već okrenuta prema crkvi Blažene Djevice Marije. U tornju odbija zvono. Nebo je puno mjedi. Molitva i šuškanje odjeće dopire iz unutrašnjosti i s orošene trave u predvorju po kojoj se razvukla blagdanski odjevena skupina puka.
Bubnjiće samo što ne razbijaju trube automobila zaustavljenih stadom ovaca na križištu dvaju putova, od kojih jedan vodi udesno, prema Busovači. Na ovom što će lijevo, to jest k ciljevima na smjeru: jug – jugoistok, dogodila se maloprije bizarna nezgoda. Siva svinja, vjerna svom životinjskom mraku, našla se pod gumama u pokretu. Eto je pored plota s ugrušcima krvi iza ušiju i oko nozdrva. Uskoro će skončati.
Neosjetno promiču obronci Vranice u čijoj utrobi, odmah ispod zemljane kore, počiva nepromočivo paleozoičko stijenje. Tinjac drži vodu, a ona zaustavljena njime i naslagama antimona, željeza, rumenice... prska na sve strane gurajući oko sebe obilje pare i raznovrsna raslinstva.
Veselko Koroman, Dnevnik.ba
