Kulturni i vjerski mozaik nešto je što Bosna i Hercegovina nudi kao jedinstven turistički "proizvod". Jedna slagalica tog mozaika je od Drugog svjetskog rata naovamo sve manja. Ipak, postoje njeni čuvari. Posjetili smo sedmočlanu židovsku porodicu u Kreševu, porodicu koja se može opisati kao budućnost židovskog naslijeđa, kulture i tradicije, piše N1 čiju priču prenosimo u cijelosti:
Rebeka, najstarije dijete ove životopisne sefardske porodice već svira dva instrumenta.
"Znam još pjesama židovskih - Hanuka Linda, Đokandelas, ima i Adio Wuerida koju smo pjevali. Se Vivon, ima dosta tih pjesama", kazala nam je mala Rebeka.
David, Joshua i Icak su na pragu svijeta muzike. Moshe - tek naučio preći koracima preko praga. Riječi ne zna, ali i njegove note otkrivaju talenat naslijeđen, očito, od oca muzičara.
"S obzirom na to da sam od svoje porodice - mamine porodice naslijedio dosta toga što se tiče sefardske kulture i pjesama, sada pokušavam prenijeti dio te tradicije na svoju dječicu. Krv nije voda, očigledno", našalio se Thomas Kolonomos, muzičar.
Gdje završavaju sefardske, a počinju note sevdaha na ovim prostorima, teško je reći zbog isprepletenosti kultura, kaže nam. U takvoj isprepletenosti željeli su muž i žena odgajati ovaj ansambl. Tako su našli put iz Norveške do Kreševa.
"Vratio sam se u svoje Kreševo, svoje Sarajevo, Središnju Bosnu, jer tu pripadam i jer tu trebam ostaviti traga i korjena", kazao je Thomas i dodao: "Svugdje smo dobrodošli - u Americi, Izraelu, ali sam osjetio da je naša BiH mjesto gdje mogu dotaknuti ono što su mnogi na Zapadu već izgubili".
Mali muzičari već znaju da nema razlika među ljudima. Uz muziku čuju i neku riječ ladina. Jezik sefardskih židova u Bosni još samo nekoliko usta čuva od zaborava.
"Ladino...ja se nadam da ćemo ga mi rehabilitirati i kroz našu djecu aktualizirati kao jezik koji neće izumrijeti", istakao je Thomas.
A od izumiranja čuvaju i židovsku kulturu i budućnost u Bosni i Hercegovini. Zato su oni budućnost vjerskog i kulturnog mozaika zemlje koju su odabrali kao domovinu; zemlje u kojoj sanjaju šta će biti kad narastu:
Icak: Klavirista, kao tata.
Joshua: Volio bih da sviram klarinet.
David: Violinu.
Rebeka već govori dva svjetska jezika, a sudeći prema notama koje smo čuli, malim muzičarima smiješi se svijetla budućnost u muzici. Da li i u politici pitanje je za aktere izvan ove priče.
artinfo.ba | preuzeto s portala ba.n1info.com
