Sveti Hugo, slavni biskup Grenobla u Francuskoj, bio je čovjek molitve, tihog povučenog života koji je vodio brigu o siromašnima,piše nedjelja.ba.
Rođen je 1053. u Châteauneuf-sur-Isèreu, grofoviji Albon, oca Odila iz Valencea. Hugo je od malih nogu pokazivao pobožnost i sklonost teološkom promišljaju. Želio je biti monah, no usprkos tomu što ga je privlačio samotanjčki život, vrlo mlad je, 1080., postao biskupom Grenobla, došavši na mjesto prethodnika kojega je Rimska sinoda zbog simonije, tj. kupnje crkvene časti skinula s biskupske stolice. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu takozvane grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu dijecezu. U tome su mu mnogo pomogli redovnici, osobito kartuzijanci, koji su u njegovoj biskupiji otvorili svoj prvi samostan, te benediktinci.
U njegovo doba bilo je mnogih kriza u Crkvi koja se u borbi s njemačkim carem Henrikom IV. nastojala osloboditi od cezaropapizma tj. uplitanja države u crkvene poslove, kao što su imenovanje biskupa, opata te njihovo uvođenje u službu. Biskupi su se morali boriti i protiv sebičnosti velikaša koji su nastojali od crkvenih posjeda i nadarbina ušićariti što više koristi, ali i protiv svećenika koji se nisu podlagali crkvenoj disciplini, osobito obdržavanju celibata. U takvim je povijesnim prilikama živio i djelovao kao biskup Sveti Hugo.
Kartuzijanac Guigo, koji je s njim kroz četvrt stoljeća redovito komunicirao, postao je i njegov prvi životopisac. On je naglašavao kod njega osobito dvije crte: izvanrednu aktivnost, ali i duh molitve i kontemplacije. Premda je Hugo gotovo polovicu svoga života bio prisiljen na obranu Crkve i njezine čistoće, dakle morao je voditi žilavu borbu i neprestano raditi, ipak je osjećao veliku sklonost ka povučenom životu i sabranosti.
Stoga je, unatoč silnoj zaposlenosti, dosta vremena provodio u molitvi, iz koje je crpio snagu za što bolje izvršavanje svoga poslanja. On je po naravi bio monah, kome naprosto nije bilo dano uživati u tihom i mirnom samostanskom životu.
Ipak, imao je izvanredne upravljačke sposobnosti, a bio je i vrlo ugledan sudac u sukobima između dijecezanskoga i redovničkoga klera te između klerika i svjetovnjaka. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj Sv. Brune, osnivača kartuzijanaca, a prvih 48 godina kartuzijanskoga reda usko je povezano uz Sv. Hugu iz Grenobla.
Umro je 1. travnja 1132. okružen svojim kartuzijancima, kojima je bio veliki prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti, 22. travnja 1134., papa Inocent II. proglasio ga je svetim.
artinfo.ba
