Kada kažete Augustin Oroz, malo tko u Fojnici će znati o komu je riječ. Međutim, kada kažete Sveti Janko, onda će vam reći da je to jedan od najstarijih ljudi u ovoj općini. Iako ima 90 godina, još pamti imena svih suboraca iz Drugog svjetskog rata, godišnjicu braka i sve što je naučio u četverogodišnjem obrazovanju.
Piše: Ivana Cvjetković, Dnevnik.ba
Na početku razgovora nam je objasnio zašto ga zovu po ovom malo poznatom svecu.
"Vrlo je jednostavno; kako bih izbjegao psovanje 'velikih psovki', pronašao je ovo ime u kalendaru i onda je to prešlo u naviku".
Kad je bio Augustin bio dijete, trajao je Prvi svjetski rat.
"U to vrijeme se nisu mogla sva djeca školovati, a obrazovanje je trajalo četiri godine. To je dovoljno znanja. Ono koje vam kasnije kroz život zaista bude od koristi. Naravno, u školu smo išli pješice. Hodali bismo satima, a uz školu smo imali i druge poslove na imanju", prisjeća se.
Kao mladić sam bio je, kako sam kaže, "u Pavelićevoj vojsci Hrvatskih domobrana".
"Iz Sarajeva su nas poslali u Zemun. Kasnije dvije godine sam bio i u partizanima. Tada je bilo nemoguće izbjeći novačenje. Osim da se dobro skrijete kad u selu traže mladiće, ali to je bilo previše riskantno. Borio sam se i na području Austrije. Bilo je to 1944. godine. Ni ja, ni moje kolege nismo išli dragovoljno, nego su došli po nas. Još se sjećam imena svih kolega. Na svu sreću, nitko iz moje jedinice nije poginuo, ali na drugim bojišnicama jesu. Za kapitulaciju smo saznali slučajno. Našli smo skrivene novine, a na naslovnici je pisalo 'Hitler ist kaput'", priča Augustin.
Život nakon povratka s tih ratišta, kaže uz smiješak, izgledao je lijepo.
"Sve djevojke su me gledale. Tad sam bio veliki šarmer. Nikad nisam bio sam, ali nikada nisam ni jednu djevojku osramotio. Majka me je učila da je to i moja sramota. Da se ne lažemo. I tada su se mladi ponašali slično kao danas, ali su se bolje krili. Išli smo na sijela koja su bila u selima i na igranke koje su se održavale u hrvatskom domu u Bakovićima. Najzanimljiviji je bio put do doma. To je bilo vrijeme za udvaranje i upoznavanje. A onda sam ja našao svoju životnu suputnicu."
Suprugu je upoznao na vjenčanju svoje sestre i njenog brata!
"Bila je zaista lijepa. I ja sam tada važio za zgodnog mladića, ali mora se priznati da je ona bila ljepša. Godinu dana sam joj se udvarao i onda je i oženio".
U to vrijeme vjenčanja su bila skromna.
"Doveo sam je na konju. 26. studenog 1955. Nosila je bijelu vjenčanicu. Došla je u punu kuću. Tada se po dolasku ljubio kućni prag. Nije više među živima, ali moram reći da i danas mislim da je to bio pravi izbor. Imali smo sedmero djece. Jednog sina smo izgubili", prisjeća se Augustin.
Nakon ženidbe radio je kao tesar i u Mostogradnji. Tada su se mostovi radili od drveta. Svi su, kaže, živjeli slično.
"Moj djed i tata su odrasli na provi i heljdi. I ja sam na pšenici, kukuruzu, mlijeku, zašto ne bi i moja djeca".
Na pitanje je li u Jugoslaviji bili bolje, odgovara kako je sve bilo drugačije.
"Drugačije je bilo u cijelom svijetu, ne samo kod nas. Mi smo bili drugačiji. Samo… smatram da se Jugoslavija mogla drugačije podijeliti. Trebali smo slijediti primjer Rusije. Ovako smo svi izgubili. Deset ljudi je dobilo. Svi ostali smo izgubili. Kuće, zgrade, tvornice. Sve je uništeno. I što je najgore, ljudski životi. Mladi životi su izgubljeni".
No, kaže kako su se ljudi i u vrijeme njegove mladosti dijelili na Muslimane i Katolike.
"Sjećam se i jednog velikog incidenta za vrijeme proslave Sv. Duha, patrona naše župe. Bio sam dijete. Ali nije bilo često. Mogli smo i usprkos tome zajedno nastaviti i dalje. Rat nam nije trebao".
Kaže kako su ljudi u to vrijeme i po tri sata pješačili da bi stigli na Svetu Misu nedjeljom.
"Hodočastili smo svetištima. Molili smo svakodnevno. Ništa nam nije bilo teško. Nekako, više smo mislili i na Boga i na druge ljude".
Kao mjesto koje posebno treba hodočastiti ističe Podmilačje kod Jajca.
"Treba se moliti sv. Ivi. On je bio veliki mučenik. Neću pripovijedati o iscjeljenjima. Svi trebaju sami otići u Podmilačje i uvjeriti se".
Augustin nam je otkrio i tajnu dugovječnosti. Kaže da se ljudi ne trebaju dricati stvari, nego trebaju u njima biti umjereni.
"Tajna je u umjerenosti. Ako pušite, pijete, jedete, bilo što da radite, ne morate prestati, ali sve činite umjereno. I ne plašite se rada".
Na posljetku je uputio i poruku čitateljima portala Dnevnik.ba: "Samo ne činite drugima nikakvo zlo, kakvo ne bi voljeli ni sebi".
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
