Rešida Kovačević iz Jajca već 16 godina svako jutro ustaje i čisti Jajce od smeća

Jajce je jedan od najljepših i najčišćih gradova u našoj zemlji – počinje priču o Rešidi Kovačević portal bug.ba. Ova umirovljenica rođena u Jajcu već 16 godina svakog dana čisti grad od smeća što ga bacaju prolaznici i nesavjesni sugrađani. Mnogi su je od takvog ‘ćorava posla’ odvraćali, no ova je izuzetna gospođa ostala pri svojem.

„I kažu meni da sam ja luda, što čistim. A što bi pametni što bacaju da nije ludih što čiste? Pa sramota je kažu, ti si radila u kancelariji. Ne, sramota je ubit, slagat i ukrast, to je sramota, a raditi – ja ovo s ponosom radim“, govori ova Jajčanka reporterki Slobodne Europe Mariji Augustinović koja i sama primjećuje kako će u istom grmlju do kojeg se jučer jedva probijala kako bi uklonila otpad, gospođa Rešida već sutradan zateći novo smeće. Što ju onda potiče da ustaje svakoga jutra u isto vrijeme i svaki put iznova čisti za drugima?

„Žao mi prirode. Znam koliko nam znači priroda. Čovjek ne može bez prirode, a priroda može bez čovjeka. A sve nam daje!“, kaže Rešida Kovačević i objašnjava kako se kući svakoga dana vraća zadovoljna jer je nešto korisno uradila i sigurna kako „mene neće zaboliti glava di će koga, od ovoga rada“, govori 75-godišnja Jajčanka.

Za njom svaki dan hoda i pas lutalica kojega je nazvala Bela. Od pasa lutalica u Jajcu jako zaziru pa tako Rešida Kovačević, kad ju pitate za Belu, odmah zauzima obrambeni stav.

„Ona nikog ne dira. Ove cuke, ja njih zovem cuke ne mogu nekako – pas mi dođe da ih vrijeđam. Jer to su toliko umiljate životinje. Ne bi životinja čovjeku radila šta čovjek čovjeku danas radi. Ja sam ovdje bila cijeli rat. Nikakvih problema nisam imala, a cijelo vrijeme cuke su me pratile, i bodrile evo jel ja izađem već su oko mene. Tolika ljubav, samo ih pomazite, one su tako zahvalne“, govori u prilogu za Slobodu Europu Rešida Kovačević.

Radila je kao daktilografkinja od 1959. do 1992. godine, piše bug.ba, nije se nikad udavala, a rodbina joj je umrla kaže. Svojim volontiranjem, priča, upoznala je dosta dobrih ljudi tako da nikada nije usamljena.

„Oni koji su mi nekada ružne riječi upućivali, sada se izvinjavaju i cijene moje zalaganje za ovaj grad i čaršiju. Govore kako me treba nagraditi. Meni ne treba nagrada, ja imam svoju mirovinu i ja sam zadovoljna (…) Nagrada mi je da cijene ono što činim“, rekla je novinarima umirovljenica koja živi od minimalne mirovine u iznosu od 326 maraka.

Zdravlje ju dobro služi, temeljita je i uporna: „Oni bace smeće, ja pokupim, i sve tako“, ali svjesna kako bi ju trebao naslijediti netko mlađi tko će brinuti da jedan od najljepših gradova ostane i najčišći.

„Imamo prirodu, imamo rijeke, ali na žalost nemamo omladinu. Ode nam omladina sva, badava ove ljepote. Ostalo je na nama starima i sada kad izumremo, onda ništa. Samo me smeta što se našoj omladini ne da mogućnost k’o što je nama dato – da sam ja rasla i da i ova djeca ostanu svoj na svome“, kaže zacijelo najpopularnija Jajčanka koja navečer čita knjige i gleda televizor, a iz starih vremena najviše joj nedostaje prijateljstvo jer „danas svako gleda svoj posao i ljudi su se podijelili“, zaključit će Rešida Kovačević koja će i sutra ustati jako rano. Prvo pogledati kroz prozor ima li posla, pa onda doručkovati i popiti kavu dok razmišlja što će danas raditi. I ponovo otići na posao.

artinfo.ba|preuzeto s portala poskok.info