Nekadašnji stari zanati su bili na cijeni a zanatlije cijenjeni. Danas se mladi teško odluče, bolje reći nitko neće da uči pojedine zanate kao što je primjera radi kovač. Nakovnji i čekići su umukli, rijetko se gdje može čuti taj zvuk. U Fojnici je bilo nekada više kovača, danas je njih malo, bolje reći još je ostao samo jedan ili dvojica, a jedan od njih je 79 godišnji Mato Miličević iz naselja Ragale u Fojnici. Živi sa suprugom Marom, kćerkom Ivankom i unukom Jozom, u mirovini je od 1989. godine.
Mato je imao teško djetinjstvo, otac mu se ženio pet puta, djetinjstvo je proveo sa maćehama. Nekako je završio osnovnu školu volio je školati se i dalje ali dalje se nije moglo. Tako da je sa 16 godina onako nejak i još dijete počeo raditi, a radio je na teškim poslovima kao šumski radnik, sjekač, capiner, utovarivač, kovač u "Pilani" Fojnica i "Jahorina" Sarajevo. Voli svoj rodni prag i ni tijekom proteklog rata nije napuštao svoje ognjište, a ima tu i bogato imanje sa plodnom zemljom uz put prema Prokoškom jezeru i uz obalu rijeke Dragače, piše Fojnica.ba.
Prilikom posjete Ragalama novinar portala fojnica.ba sreo je Matu ispred štale gdje je namirivao stoku. Nakon što su ušli u njegovu manju kovačku radionicu Mato je ispričao:
"Volim taj zvuk čekića i nakovnja, huk mijeha i miris dima od ugljena. Kovački zanat sam naučio od Ahmeda Krese iz Fojnice. Radili smo u firmi u Tovarištu kod Fojnice, koja je imala 16 konja za vuču trupaca i za samaricu. Valjalo je uraditi potkove ta njih, a to je najteže skovati. Kovali smo i klinove koji su se zabijali u balvane i za njih vezali i vukli do lagera. Pravili smo i štila (držalice) od drveta.
Tada su ljudi jedni druge više cijenili. Ostala mi je u sjećanju priča starih kolega koji su govorili da je bio neki Ivica Vešara, kovač iz Fojnice i da je radeći kao kovač ako bi zvona zazvonila sa zvonika crkve ili ako bi se začuo ezan sa munare džamije, ostao bi sa rukom u radnom stavu i ne bi je spuštao dok pozivi na molitvu ne završe.
Sad je to sve brzina, taj vražji internet, nitko nema vremena ni za koga. Nekad se radila zemlja, kovale se alatke, ralo za plugove, imalo se posla, danas se zemlja obrađuje mašinama, mehanizacijom. Nama su nekad govorili za zemlja plače ako se ne radi oko nje, danas njive zarastaju u korov".
"Penziju sam imao dobru u početku preko 680 današnjih KM, sad je ona minimalna, a samo za lijekove supruzi dam skoro 200 KM, pa hajd' ti živi. Da ne radim ovako oko zemlje ne bi se moglo opstati. Volio sam istoriju i čitati, nikako mi ne ide u glavu da je ovako sad bolje, ma brate bolje je bilo prije. Ove godine je poljoprivreda izdala, kišovito ljeto i samo je travi pogodovalo, kosilo se po nekoliko puta i tamo gdje se nikad nije kosilo.
Odoše nam mladi vani, kako je počelo ostat ćemo samo mi stari, a nigdje nema ovako prirodnih ljepota, kao što ima u Bosni i Hercegovini", rekao je Mato.
artinfo.ba
